Ugledni novinar Miroslav Pažin iz Münchena javno je iznio mišljenje o tome zašto podržava Zdenka Lučića na izborima koji će se održati 4. listopada u Bosni i Hercegovini.
Piše:Miroslav Pažin-novinar München
Ne kao stranački aktivist. Ne kao politički dužnosnik. I ne kao netko tko misli da posjeduje konačnu
istinu o Bosni i Hercegovini.Pišem kao novinar koji godinama promatra društvo iz perspektive
zemlje u kojoj se političari, koliko god bili moćni, ipak moraju naviknuti na jedno jednostavno
pravilo da vlast nije ničije vlasništvo.Građanin nije ničiji talac.
I upravo iz te perspektive gledam i predstojeće političke izbore u BiH.
Novinarska ograda
Važno mi je ovo jasno reći da ovo nije novinarski izvještaj,kolumna niti pokušaj da svoj osobni politički
stav predstavim kao objektivnu činjenicu.Ovo je moj osobni politički izbor i moje obrazloženje zašto
podržavam Zdenka Lučića.Kao novinar imam obvezu razlikovati činjenice od mišljenja, provjeravati
ono što političari govore i postavljati neugodna pitanja — pa tako i političaru kojeg osobno
podržavam.Zato moja podrška Lučiću nije unaprijed potpisan bjanko,bez činjenica,bez
argumenata.Naprotiv.Ako nekome dajem političko povjerenje, dajem mu i pravo da bude pod
povećalom.Isti kriterij koji primjenjujem prema drugima primjenjivat ću i prema njemu.
Zato je moj izbor Zdenko Lučić.
Ne zato što mislim da je savršen. Ne zato što se slažem sa svakom njegovom izjavom, ne zato što mislim
da jedan čovjek može riješiti sve probleme Bosne i Hercegovine.
Za njega sam jer u njegovom svjetonazoru prepoznajem vrijednosti koje su mi bliske — obitelj,
odgovornost, nacionalni identitet, pravo hrvatskog naroda na političku ravnopravnost, ali i
vladavinu prava, rad, poduzetništvo i odgovornu državu.
Njemačka me naučila jednu važnu stvar
Živjeti u Njemačkoj znači svakodnevno gledati koliko su institucije važne.Ovdje se od države ne očekuje
da bude savršena. Nijedna država nije.Ali se očekuje da pravila vrijede.Da ugovor vrijedi.Da porez ima
smisla.Da institucija odgovara za svoj posao.Da političar može biti smijenjen.Da novinar može postaviti
neugodno pitanje.Da građanin može kritizirati vlast, a da zbog toga nije proglašen neprijateljem države.I
upravo to želim i za Bosnu i Hercegovinu.
Ne želim njemački model preslikavati na BiH — naše povijesti, društva i problemi nisu isti.Ali želim isti
princip odgovornosti.
Hrvatska ravnopravnost nije suprotna funkcionalnoj BiH,dapače.
Kao Hrvat, pitanje političke ravnopravnosti za mene nije akademska rasprava.Ona je stvar identiteta i
političkih prava.Hrvati moraju imati stvarnu mogućnost legitimnog političkog predstavljanja.Ali kao
novinar ne mogu prihvatiti ni ideju da se svaka kritika hrvatske politike automatski proglašava napadom
na hrvatski narod.To nije demokracija.Narod i stranka nisu isto.Hrvatski interes i interes pojedinog
političara nisu isto.I upravo zato smatram da hrvatski birač mora imati pravo birati između više političkih
opcija bez straha da će ga netko zbog toga proglasiti izdajnikom.
Zato je moj izbor Zdenko Lučić
Ono što mi je posebno zanimljivo jest da njegov program pokušava hrvatsku političku priču povezati s
puno širim pitanjima.Primjerice, govori o poreznom rasterećenju, priuštivom stanovanju, demografiji,
povratku iseljenika, ulaganjima i ekonomskoj diplomaciji.
To su teme koje nadilaze stranačke etikete.
Ali upravo zato što sam novinar, ne želim njegove prijedloge samo ponavljati. Želim ih promatrati kroz
jednostavno pitanje:Mogu li se provesti i hoće li donijeti rezultat?To je razlika između političkog slogana i
ozbiljne politike.
Demografija i povratak iseljenika
Ako želimo da se ljudi vrate iz Njemačke, Austrije ili Irske, nije dovoljno organizirati povratničke
konferencije.
Treba im ponuditi:posao koji omogućava dostojan život,sigurnost zaposlenja,dostupno
stanovanje,funkcionalno zdravstvo,kvalitetno obrazovanje,pravnu sigurnosti,manje birokracije ,možda
jako bitna stavka,mogućnost da pokrenu posao bez političkih veza.
Tek tada možemo govoriti o ozbiljnoj politici povratka.Jer ovdje, u Njemačkoj, čovjek vrlo jasno vidi
posljedice iseljavanja.Ljudi ne odlaze samo zbog plaće.Odlaze i zbog osjećaja da će drugdje imati više
reda, sigurnosti, predvidljivosti i mogućnosti za svoju djecu.To je najveći politički poraz BiH.Ne odlazak
jednog političara.Ne gubitak jedne funkcije.Nego odlazak čitave generacije.
To je upravo razlika između političkog povjerenja i političke poslušnosti.
Moj svjetonazor može biti blizak njegovom.Moja podrška može biti jasna.
Ali moj novinarski kriterij mora ostati neovisan.Kao novinaru, meni je možda najvažnije da mogu
postaviti pitanje.I da političar na njega mora odgovoriti.Zato će moje pitanje Lučiću, ako dobije mandat,
biti vrlo jednostavno:
Što ste napravili?
Nakon godinu dana — što se promijenilo?Nakon dvije — koliko je mladih ostalo?Koliko je investicija
došlo?Koliko je birokracije smanjeno?Koliko je ljudi dobilo mogućnost riješiti stambeno pitanje?Koliko
ste učinili na zaštiti hrvatske političke ravnopravnosti?
To je odnos prema politici koji sam naučio promatrajući njemačko društvo.
Glas nije nagrada. Glas je mandat.Krvavi rad!
Zato je moj izbor Zdenko Lučić jer moj izbor nije glas protiv nekoga
Ne glasam za Lučića samo zato što je alternativa HDZ-u BiH.Ne glasam protiv Čovića ili Filipović samo
zato što želim promjenu.I ne mislim da su svi koji glasaju drugačije moji politički protivnici.
Ja jednostavno biram čovjeka čiji mi je svjetonazor bliži i čiji program smatram vrijednim pokušaja.
Podržati političara ne znači prestati ga kritizirati ili pohvaliti.
To je moja novinarska ograda.I to je, ujedno, moj standard.Kao Hrvat želim ravnopravnost,ni manje ni
više od drugih.Kao građanin želim funkcionalnu državu,kao novinar želim odgovornu vlast.Kao čovjek
koji živi u Njemačkoj želim da se jednog dana naši ljudi mogu vratiti u BiH ne zato što moraju, nego zato
što žele.To bi za mene bio pravi dokaz političkog uspjeha.Ne broj funkcija.Ne broj plakata.Ne broj
izbornih pobjeda.Nego broj ljudi koji su odlučili ostati i broj onih koji su se vratili.
Zato je moj izbor Zdenko Lučić.
Ne kao slijepa podrška.Nego kao svjesno povjerenje čovjeku čiji mi je svjetonazor blizak, uz vrlo jasnu
obvezu da nakon izbora odgovara za ono što je obećao.
Jer iz Njemačke čovjek možda još jasnije vidi ono što u BiH često zaboravljamo:država postoji zbog
čovjeka, a ne čovjek zbog države.
A političar postoji zbog građana.
Ne obrnuto.
Autor: Miroslav Pažin / Hercegovka.net
