Na dan 29. kolovoza 2021. godine radili smo razgovor s Vlatkom Crnjcem Marijanovićem iz Izbičnog kod Širokog Brijega.
Vlatko je preminuo ove godine u devedesetoj godini života, a mi po prvi puta objavljujemo razgovor s njim u pisanoj formi.
Piše: Daniela Škegro/Hercegovka.net
Kada smo se primakli obiteljskoj kući Vlatka Crnjca Marijanovića u Izbičnom vidjeli smo veselog starijeg čovjeka koji nas je domaćinski dočekao i pozdravio.
Kako je to običaj u Hercegovini prvo su pred nas iznijeli da se počastimo, a nije izostala ni prava domaća loza za zdravicu koju je pred nas stavila baka Manda, Vlatkova supruga. Kada sam ga oslovila s gospodine, odmah me prekinuo i rekao “ma, nemoj me samo tako zvati, to ne volim”, obadvoje smo se nasmijali i krenuli u razgovor.
To je jedini razlog što uz njegovo ime i u ovom tekstu ne dodajem ispred imena “gospodin”.
PJEŠAČILO SE DANIMA PO SVIM VREMENSKIM UVJETIMA
Već u samom uvodu Vlado mi je kazao da je svašta u životu radio, osim da je Misu govorio. I zaista kako je razgovor tekao uvjerili smo se da je puno toga ovaj čovjek predevarao i prošao. Kako je povod našeg dolaska bila tema “šverc duhana” ili kako ga još ovu “Ercegovačko zlato”, nastojala smo što više o toj temi jer upravo je Vlatko bio taj koji je svojevremeno nosio duhan iz Širokog Brijega sve do Bosne i to pješice.
Pješačilo se danima po svim vremenskim uvjetima. Po Vlatkovim riječima , put bi za koji dan bio kraći ljeti jer se moglo noću duže pješačiti.
ERCEGOVAČKI IZUM
Nitko to nije radio vego mi Ercegovci, to je naš izum kako bismo se prehranili i opstali govorio je Vlatko dok bi pogledom preko šume u Izbičnom izgledalo kao da vraća film i oživljava slike iz nekih davnih vremena.
U razgovoru nam je otkrio kako je Austro Ugarska branila šverc duhanom i zahtijevali su da proizvođači predaju sav urod u državne magazine.
Zato su se kaže Ercegovci dosjetili da duhan nose u Bosnu jer ljudi nisu tada imali dovoljno obradive zemlje, ni polja da tako rade, a nije bilo ni posla.
Kazao nam je da u zapadnoj Hercegovini nije bilo tog sela, zaseoka, ni općine koja nije “devrila s duvanom”. Nije jedino ko nije mogao kazivao bi Vlatkoo dodajući da se moralo raditi kako bi se preživjelo.
IŠAO JE PREKO ROMANIJE, BRESTOVSKOG, KISELJAKA, BUGOJNA…
Po Vlatkovim riječima bio je to put dug da bi se zaradio “kruh sa sedam kora”.
Išao je preko Romanije, Brestovskog, Kiseljaka, Bugojna…
Vlatko je bio duvandžija punih deset godina, točnije od 1953 godine do 1963 godine.
!963 godine po završetku karijere duvandžije otišao je raditi u Goranački mrki ugalj. Mi smo ga tako zvali govori je, jer su u njemu radili najviše Gorančani.
Prisjećao se Vlatko toga vremena kada su kaže ljudi morali to raditi kako bi preživjeli.
Kaže kako on nije išao jer je bio kruha gladan već da kupi “rutine”, pokazujući na odjeću koja je bila razlogom zbog kojega je u svojoj biografiji imao i otisnutu onu duvandžije. Nisi imao oklen drugo uzet, morao si ići, prisjećao se on svega.
U pauzi razgovora me zamoli da mu uspem čašicu rakije, ali i sebi kao i Ivi koje je sjedio s nama za stolom.
Kad smo krenuli piti čujem kako mi ozbiljnim glasom kaže: “Izvini molim te, al nemoj ti mene varati. Ovo je voda, a nije rakija.” Potom sam shvatila da su i rakija i voda bile u istim bocama i nehotice sam usula vodu. Dugo smo se smijali toj zanimljivoj situaciji i svakako nastavili radosno razgovor i domaću lozu.
SVE SE NOSILO NA PLEĆIMA
Nosili su ljudi ovda, pokazujući rukom u smjeru Gornje i Donje Britvice, te dodajući da je sve tu od tog živjelo.
Bili su prinuđeni jer tako su našli način da prežive i da prehrane svoje obitelji. Da bi opstali nosili su duhan u Bosnu.
Sve se nosilo i prenosilo na našim plećima, govorio je Vlatko.
Na momente me su činilo dok priča kako osjeća težinu svog “rusaka” dok gazi noću hladnom Romanijom. Nije bila samo studen i dužina puta prepreka ovim izdržljivim ljudima već je to u to vrijeme bio posao zbog kog se znalo i glavu izgubiti.
12 do 13 dana nam je trebalo do Romanije
Za Bugojno pod kiriju je bilo 6 dana
Bugojno je bilo pod kiriju i plaćalo se tri iljade, onom što ti nosi, ako ne baci i ako prođe, dadneš mu 3 iljade, a ako baci nemaš ni ti ni on ništa, sve propade, kazuje nam Vlatko sjetnog pogleda.
Dodao je i kako je u njegovih 10 godina samo jednom morao baciti svoj duhan u Klancima. Uzimajući staračkim rukama svoju čašicu, te dodaje da je to bilo 1958. ili 1959 godine, to je bio jedan jedini put.
Njegove kolege duvandžije nisu bili te sreće, te se kaže sjeća nekih koji su nosili i bacali po više puta a ljudi u ti deset godina koje znam da su nosili bacili su po 7 i 8 x
taj rusak/žaka u kojemu je bilo 20 kilograma duhana podijeljenih u 4 paketa po 5 kilograma.
ZA ROMANIJU U ZIMSKO VRIJE;E TREBALO JE 14 DANA
Za Romaniju u zimsko doba trebalo im je i do 14 dana a ljeti malo manje jer se dugo vidi duže i lakše je hodati kroz noć ljeti.
Vlatko je kaže išao samo jedanput mjesečno jer mu je to bilo dovoljno financijski, jer su imali zemlju koju su obrađivali. Dok su oni koji nisu imali svoje zemlje morali nositi 2x mjesečno.
Duhan su plaćali 1957. i 1958. godine po 120 dinara. Prodavali su oko Kiseljaka , Bugojna, Busovače i tim krajevima bi ga prodavali “pet ipo stoja”, kazivao je, te dodao su odmah tako znali koliko su zaradili.
DO TUZLE SU PJEŠAČILI 15 DO 18 DANA
Dok nas Vlatkova supruga Manda časti kavom, on pomije i svog puca koji je bio također duvandžija.
Moj punac i njegov ćaća pokazujući na susjeda koji sjedi u dvorištu. oni su nosili za Tuzlu, to je bilo 1934. , 1935 ili 1936 koliko ja znam iz njegovih priča govori nam Vlatko.
Ali onda su bila drugačija vremena jer su u to vrijeme zarađivali puno više od duhandžija u pedesetima.
Sjećao se i Vlatko riječi svog oca koji je u planini držao 6 volova, da us do Tuzle pješačile duhandžije 15 do 18 dana.
Amidžu mi je ufatilo u Kolibama nakon 32 dana. Priča mi ćaća i punac, kad bi se vratili odazgar zaradili bi po iljadarku. Tad je bila iljadarka i u to vrime to bilo vridno. Moglo se kupiti vola. To mi je ćaća govorio, ponavlja nam Vlado kao da želi da se spominju ovi ljudi i generacijama koje dolaze, da se spominje muka, tegoba kroz koju su prolazili ljudi iz ovog krša i kamenjara da bi opstali, da bi se prehranili, ali i da se podsjećamo da njihovu snagu, sposobnost i izdržljivost.
Osim tegobe i težine toga posla i općenito života duhandžija, oni su prolazili velike torture i kazne.
Vlado se sjeća da je u ono vrijeme sam Tito izdao naredbu za duvandžije koja glasi : “Moj zec, moja šuma”, te da je naredio da se kažnjavaju mjesec ili dva dana zatvora , kako ne bi to ponavljali, ali ondašnja milicija se nije pridržavala toga i ubijali su ljude poput zečeva.
Desilo se tu da je miliconer ubio dva naša čovika s 50 metara puca i ubilo na licu mista odma, prisjeća se Vlado i dok o tomu govori ruka zadrhti malo jače, ali i uzme zraka jer očito te slike mu nikada nisu izblijedile.
Lasić ovaj s Uzarića što je u Mesihovini bio komandir milicije, svi to znaju, ubijo je čovika iz Rame koji je imo šestero dice.Taj čovik je bio musliman, govori dok mu glas dublje treperi, a ruke jače drhte.
Taj čojek je bio na čatrnji, rusak je spustio karaj sebe, stao da se odmori i napije vode, a on ga je ugledo i puca u nj i ubijo ga na licu mjesta, s težinom u glasu govorio je moj sugovornik.
VRAN PLANINA ŠTO TE STOJI JEKA, GEGAN SVOJE KIRIJAŠE DEKA
Zarada je isprva bila velika, poslije manja kad smo mi stasali pedesetih, dodao je.
Vladi slike prolaze kroz glavu i želi nam kazati još puno toga kako bi ostalo i na ovaj način zauvijek zapisano, te je nastavio:
Jedno vrime ovaj Ivan Soldo što ga zovu Gegan, on je vodio te kirijaše.
Većinom ako vodiš te kirijaše, ja sam za Bugojno 3 iljade je bilo.
Dadnem za duvan 2000 iljade , prodam ga za 3000 iljade..
Križačina je bila 5 stoja ali ja sam križa sobom i ako ima 1 ili 2 onda imaš štogod.
A, taj Gegan je vodio i zato se govorilo u to vrime:
“Vran planina što te stoji jeka, Gegan svoje kirijaše deka”,
a ima i druga
“Kad se sjetim Grkuša i Bara i Gekana staroga bećara”, govori naš sugovornik sa sjetnim osmjehom.
IZBIČNO JE ČIKAGO
Po riječima Našeg sugovornika Vlatka Crnjca Marijanovića u Izbičnom, Gornjoj i Donjoj Britvici duhan se počeo nosati od 1925 godine i duvandžije su zapravo potekle u tom periodu i bile aktivne sve do 1936. godine kada se Izbičnom otvorio Rudnik.
Vlado nam je kazao da se tada pjevalo: “ Izbično je Čikago”
Tu u ovom brdu, pokazujući nam na brdo ispred sebe, se iskopavala se vani ruda, moglo se zaposlit već sa 16 i 17 godina.
Vlatko nam je otkrio da se za 8 sati rada moglo zaraditi za 60 kg brašna, bocu vina i da ti što god ostane. U to vrijem brašno je bilo marke AS.
Onda je došao rat i sve je stalo 8. rujna 1943., godine.
Kad je to stalo opet je duhan bio aktualan i ljudi su se mučili svakako. Netko je imao sreću da nije morao bacati, a bilo je ljudi da su bili prinuđeni baciti po 5 rusaka za redom i onda nemaju za novi kupiti novi duhan. Borilo se i gotovo, dodaje Vlatko
DI SE GOD PRIJAVIŠ ČELJAD SU DAVALA
Na dugom i teškom putu pod teretom duhana nisu mogli nositi svoju hranu za toliko dugo putovanje, pa su se snalazili na razne načine.
Do Blidinja naših polja, Donji badnji imamo svoju ranu dotle, a onda kad priđeš Doljane i Ramu tamo nemaš više ni kuće ni kućišta, Di se god prijaviš, čeljad su davala.
Neđe si treba dat malo duvana, neđe nis,i ali nije se bilo gladno
Naš jedan ovdolen zna ga Ivo(pokazujući na susjeda za stolom), tamo kod Kiseljaka baba neka bila i tu bi kod nje nočevali. Dadna po čaku duvana, a jedan Jago bijo s nami i on kaže toj babi koja se zvala Dragica:
“Čuj Dragice, ovo što mi nosimo, kad vidiš kakvi smo šta smo, vidiš da smo svi siromašni, ovo će ti Bog plati što nam dadeš is.“
Na što ona će njemu na to odgovori :
“Znaš šta Jago, daj ti meni šaku duvana jer ja nemma šta puštiit a neka Bog tebi plati.”, kroz smijeh dodaje Vlatko prisjećajući se tako da nije nedostajalo ni tada smijeha, ma koliko god da bilo teško.
ERCEGOVINA JE BILA ZAGRIŽENA U DUAVAN
Razgovor smo nastavili i Vlatko se osvrnuo kratko i na svoje djetinjstvo kada je u osmoj godini ostao siroče jer su mu četnici oca ubili 1942.godine u masovnom pokolju u poljima. Majka mu je ostala s njih dvoje djece i starog djeda. Zbog toga nije mogao nigdje ići od kuće jer je morao obrađivati zemlju i radit.
Kako je kazao Vlatko: “Ercegovina je bila zagrižena u duvan i sve do sedamdesetih se nije odvajalo od tog”
Od duhana nema mirovine, ali je Vlatko radeći kasnije u Austriji i Njemačkoj stekao tamo mirovinu, kao i od našeg boksita govorio je Vlatko.
Kao što reče u svakom vaktu je bilo onih koji imaju i onih koji nemaju.
Bogatim čovjekom se u to vrijeme smatrao svatko onaj koji je imao šest volova.
Hercegovački vedri duh nikada nije izumro i često su se ljudi i u svojoj muci iznašli način da se nasmiju.
Tako se Vlatko sjetio jednog događaja koje se zbio davno iza Božića kada su zalihe rakije bile pri kraju.
ZGODA IZMEĐU KUMA I KUME U GORNJOJ BRITVICI
Radnja se zbila u Gornjoj Britvici između kuma i kume.
Kum doša iza Božića i kuma ga pita – kume bolan bili ti popijo jednu rakiju, a kum kaže, zdravu se daje a bolesna se pita. Blagina mater, kaže Ljubuša (tad bile velike čaše ko za vina u njima se sipalal rakija) , ajd uspi mi počaše…
Kažem mu ona – moj kume usula sam ti pola čaše, vidiš obnevidila sam ima jevtu dana, Kaže on njoj na to – kako je moja kuma nisi prisula kad si obnevidila, veselo uz smijeh prepričao nam je Vlatko i ovaj događaj.
Za kraj je Vlatko još kazivao da sve ono što su duhandžije prošle teško se može i opisati. Ovdje se teško radilo i zarađivalo vazda, ali Bog bi dao zdravlja, pa se moglo izgurati. Taj život u strahu i hod na rubu je bio težak. Moralo se paziti i uvijek kada se vrati s prodaje duhana iz Bosne, odmah se kupio duhan za novu turu da se novac ne potroši. Donosili bi ga kući i sa strahom čuvali i duhan i avan da milicija ne nađe,
Ali preživi se sve uz pomoć Božju jer i sam Vlatko je znao reći da se treba moliti Bogu i predati se u Njegove ruke, a ne da se moli i traži od Boga ovo ili ono jer kako Vlatko reče- Bog zna što je za nas najbolje i dati će nam, samo treba vjerovati.
Vlatko počivajte u miru Božjem sa svojim duvandžijama, ne bojeći se više ni “milicije” koja je gonjala narod dok je zarađivao koru kruha, ni hladnih bosanskih zima, ni vjetra s Romanije kojemu ste prkosili natovareni “hercegovačkim zlatom”.
Hvala Vam i za ovaj razgovor koji je još jedan u nizu od podsjetnika na snagu ljudi iz ovog krša i kamenjara koji se u Boga uzdaju i nikada ne predaju!
Daniela Škegro/Hercegovka.net
