Moj dan je nezamisliiv bez prisustva Boga.
Zazivam Ga,molim Mu se,trebam Ga.
Nisam uvijek bila niti svjesna Njegove veličine i moći.
Kad to čovjek doživi,onda na sve gleda posve drugčije.
Svjestan je svoje nemoći i tegobe,ali i svjestan Božje moći.
Osjećaj da svoj teret,bol i brigu možeš predati nekomu je nemjerljiv.
Saznanje da dobijaš snagu kad je snage ponestalo.
Nitko od nas ne može znati koliko mu je Bog pomogao i koliko puta ga je spasio, a da tog nismo bili svjesni.
Isto tako,postoje situacije u kojima smo posve svjesni izravnog djelovanja Boga.
S toga ću podijeliti jedno od svojih Svjedonačstva.
Svi koji me dobro poznaju ili oni koji su surađivali sa mnom, znaju da sam odbijala sve susrete i sastanke van grada jer nisam vidjela voziti po noći.
Razlog je posve jasan , jako visoka dioptrija na desnom oku.
Za noćnu vožnju nisu pomagale naočale , a niti leće.
Bez obzira što sam posjedovala vozačku dozvolu preko 25 godina , noćne vožnje za upravljačem za mene su bile nezamislive.
Čak sam izbjegavala i putovanja noću dok drugi voze jer bi mi se “gubila cesta”.
Nije postojao novac , a niti bilo što drugo za koji bi me netko moga “nagovoriti” da vozim noću.
Zapravo , još na početku kada sam položila , pokušala sam i to je završilo loše jer sam se 60 km/sat “zabila” u auto na magistrali u Makarskoj.
Prvi automobil je stajao i iz smjera Makarske u pravcu Tučepa čekao da skrene na benzinsku crpku koja je bila sa lijeve strane.
Iza njega su bila još dva automobila i ja sam u taj treći ,brzinom od 60 km na sat bez kočenja udarila.
Taj automobil se od udarca “nabio” u auto ispred sebe , a ono potom na auto koje je čekalo da skrene.
Zahvaljujući Bogu , nitko nije bio povrijeđen , a materijalna šteta je bila na sva četiri automobila.
Nakon toga su moje noćne vožnje van naseljenog mjesta bile posve isključene.
Moj jako blizak prijatelj bi mi često znao reći da sam to umislila i vodio bi me da pokušam voziti noću na mjesta bez prometa.
Nakon silnih pokušaja , shvatio je da jednostavno ne vidim voziti noću i odustao je od daljnjih nagovaranja i po “poznatom putu “.
Prošle godine , točnije krajem rujna 2021.god. , bila je “vanserijska situacija”.
Duboka noć , magla , sklisak kolnik , oštri zavoji , uzbrdice , posve nepoznat teren u brdima između Švicarske i Austrije.
Čini m i ae da tu i tko vidi nije siguran…
Jedina opcija tog trenutka bila je da ja sjednem i vozim , što sam i učinila.
Sjedajući za upravljač automobila , prekrstim se kao što to inače činim i zaista s potpunim povjerenjem izustim :
“Bože,molim Te pomozi mi. Sve znaš.
Predajem sve u Tvoje ruke”
Krenula sam s potpunim povjerenjem da će mi Bog pomoći.
I pomogao je.
Vozila sam kao da je bilo podne , a ne prošla ponoć.
Cesta je bila obasjana meni nekom nepznatom svjetlošću , tako da sam po svim tim zavojima , uzbrdicama i posve nepoznatom terenu imala sigurnost i vidnost.
Sretno i uz Božju pomoć stigla na odredište.
Od tada vozim noću bez ikakvih problema.
I ako me pitate da objsnim – ne znam jer to samo Bog zna.
Čudno je čudo kad se posve bespomoćan predaš u ruke Svemogućeg.
Slava Mu i hvala !
(Svjesni vremena i tegobe koje ono nosi sobom. S toga smo na našem portalu hercegovka.net posvetili prostor Svjedočanstvima. Svi Vi koji želite podijeliti s nama svoja svedočanstva,možete nam pisati na mail adresu redakcije : hercegovka.net@gmail.com)
Daniela Škegro / Hercegovka.net
