Svjedočanstvo preneseno u izvrnom obliku:
” Prvi put sam došla u Međugorje 1985. Imala san samo pet godina, a ostale su mi slike utisnute u sjećanju i srcu. Vratili sam se u Međugorje 2001. sa svojom obitelji koja me dovela ovdje da bi pitala pomoć. Kad sam imala dvanaest godina nakon slijeda teških situacija i trauma koje sam doživjela u života nisam znala kako se suočiti s križom, s patnjom. Nitko me nije znao naučiti. I prema tome okrenula sam se lošem društvu i tražila nemoguće. Živjela sam u uvjerenju da je život raditi sve ono što se meni sviđa, sve ono što je meni lakše. Rođena sam u Njemačkoj i kad sam imala deset godina vratili smo se u bivšu Jugoslaviju i doživjela sam smrt ujaka, i još neke teške stvari. Te situacije ostavile su veliku prazninu u srcu. Ispunjavala sam kao i mnogi mladi s modom, počela sam vrlo mlada piti, pušiti i počela sam padati sve dublje, dok nisam došla do dna. Počela sam krasti. U Međugorje sam došla s velikom prazninom, sa smrću u srcu. Roditelji su mi pokušali pomoći, ali nisu znali na koji način. Nisam ih slušala jer nisam u njima prepoznala dobro. Oni su postali moji najveći neprijatelji. Kad sam napokon dotakla dno, gotovo smrt i očaj, molitve moje majke bile su uslišane i doveli su me u Međugorje. Na početku, za mene to nije bilo ništa posebno, ni zanimljivo. Mislila sam, ok, idem nekoliko puta s njima u Međugorje, pa će se oni smiriti, a ja ću nastaviti svojim putem. Međutim, kad sam vidjela te djevojke i momke koji su radili ovdje u Župnom uredu u meni se počelo nešto mijenjati. Shvaćala sam da činim zlo sebi i svojoj obitelji.
Nakon šest mjeseci pripreme i svaki tjedan dolaska u Međugorje, rasla je ta volja. Vidjela sam to po obitelji. Kad smo dolazili nismo putem ni pričali. Dolazili smo u tišini i vraćali se. Nakon nekoliko tjedana i mjeseci počelo se nešto mijenjati u mojoj obitelji, ali u svemu tome ništa nisam vidjela. Tek kad sam ušla u Zajednicu i kad sam susrela djevojke i svog anđela čuvara, i druge djevojke koje su me prihvatile. Učile su me korak po korak . Ušla sam s 21. godinom, ali sam bila dijete po ponašanju. I cure su mi pomogle. Pitala sam se otkud njima ta snaga. One su mi govorile: “Gledaj majku Elviru, ona nam je primjer. I stvarno, od srca zahvaljujem majci Elviri jer sam vidjela da je dosljedna u ovome što govori. To je meni dalo snagu da ju slijedim.
I tada sam susrela Isusa. Kad me pitaju kako sam se promijenila kažem im: ‘Prvo sam susrela Isusa u curama i momcima koji žive sa mnom. Onaj koji je preobratio moje srce je Isus’. Već nekoliko godina sam u Zajednici i zaljubila sam se u taj život i u meni su se stvorili druga ovisnost o Isusu o ljubavi, o vjeri. Ono što nas papa Franjo uči – mladi, idite, svjedočite, budite nada drugima -. Ja to osjećam da gori u mom srcu. Svi smo ovdje velika obitelj. Svi moramo svjedočiti. Zahvaljujem Gospi koja me uzela i dovela do Isusa. Zahvaljujem sestri Elviri i svim curama koje sam susrela na svom putu”.
Članovi Zajednice Cenacolo, njih sedamdeset, izveli su predstavu „Credo“ na oduševljene mladih iz cijeloga svijeta nazočnih na međunarodnom molitvenom susretu u Međugorju. “
Hercegovka.net
