Adela Deželić sa suprugom Goranom Deželićem odlučila je prije pet godina poput mnogih Hrvata okušati sreću u inozemstvu vjerujući da će biti bolje već što je bilo doma. Točnije, bolje već u njihovom rodnom gradu Bjelovaru.
Razgovarala: Daniela Škegro za Hercegovka.net
Nismo oklijevali, spakirali smo najosnovnije i došli na odredište s minimalnim poznavanjem njemačkog jezika.
Suprug i ja željeli smo otići raditi u Njemačku, odustajali u nekoliko navrata, nije valjda bilo vrijeme. Potom nam se iznenada, slučajno ukazala prilika i poziv da dođemo, na sigurno i provjereno. Na kraju se ispostavilo da je bilo sigurno i provjereno.
Nismo oklijevali, spakirali smo najosnovnije i došli na odredište s minimalnim poznavanjem njemačkog jezika. Ujedno smo tu jezičnu barijeru smatrali najvećom preprekom. No, za posao koji smo radili nije toliko bilo potrebno te smo mogli bez problema funkcionirati, prisjeća se Adela
Tako su funkcionirali pune dvije godine
Goran je poput većine muškaraca dobio posao u velikom skladištu, a Adela je poput mnogih naših žena započela kao sobarica.
Imali su pristojan smještaj, dva obroka što im se u malom iznosu odbijalo od plaće.
Tako su funkcionirali pune dvije godine gdje im se život svodio na posao, kuću, trgovinu i u mislima brojanje dana do odmora i bar na kratko dolaska u njihov voljeni Bjelovar. Nakon toga su 2 sezone radili u jednom velikom zabavnom parku, ali je bilo 186 sati rada za 1400 Eura Netto mjesečno.
Nekada i po devet dana rada bez slobodnog dana.
Sve je teklo OK, osim nesretne corone jer smo baš u tom periodu bili tamo, ali i to je prošlo. Kupili smo polovni auto jer nam je dogovor bio da se ne zadužujemo i ne uzimamo kredite. To nas je spasilo, pa smo u roku tri godine uspjeli otplatiti auto. Kako je situacija za pronalazak stana ponekad misaona imenica, za čudo smo uspjeli i pronašli stan površine 30 m2 za koji smo topal mjesečno izdvajali 1100 Eura, te uobičajenu kauciju u iznosu od dvije stanarine mjesečne. Osim stanarine imali smo uobičajene dodatne troškove poput raznih osiguranja, mobitela, sve bez ikakvih luksuza.
Nakon toga smo poslove zamijenili boljim i plaćenijim, u renomiranoj klinici, ali smo radili 6 dana u tjednu i sve dvokratno. Nekada i po devet dana rada bez slobodnog dana.
Osjećali smo da tu ne pripadamo
Nakon toga prelazimo u turističko središte na jezeru i zaposlili se u klinici gdje smo oboje radili kao poslužitelji jela i pića, u Servisu kako oni kažu. Međutim, snovi o boljem životu u Njemačkoj su se počeli lagano topiti. Krenula su i prva poskupljenja u Njemačkoj što je svima stvaralo poteškoće.
Osjećali smo da tu ne pripadamo. Srce je vse više i više vuklo doma. Sve smo počeli gledati drugim očima. Očima koje su često bile pune suza, a pogotovo kada bi nakon odmora ponovno kretali za Njemačku. Dio nas je ostajao u našem Bjelovaru. Svaki puta smo pri povratku u Njemačku osjećali grč, slušali pjesmu “Ptice selice”, a meni bi tada redovno oči bile pune suza, govori nam Adela s uzdahom kako da iznova prelazi kilometre koji je dijele od rodnog kraja.
Nije tu bilo svakodnevnih kava, izlazaka, samo posao i tuđi stan
Goran je radio na jednom internetskom radiju, tematski za naše ljude u iseljeništvu. Tako su stekli puno novih prijatelja, divnih ljudi i ta druženja bila su im jedini izlazak. Nije tu bilo svakodnevnih kava, izlazaka, samo posao i tuđi stan. I realno gledajući, suglasni su supružnici da je financijski bilo definitivno bolje nego doma što im je zapravo bila i jedina svijetla točka.
Jednostavno jedan dan smo odustali
Satnica je bivala sve veća i veća, uspjeli smo skupiti koliko nam je trebalo i to je bila jedna nova odskočna daska, novo iskustvo, uz ono poznato “Kaine Stress”. Međutim, od stresa se nije moglo pobjeći, te je postajao veći i veći, ubrzo smo vidjeli da prestajemo funkcionirati normalno. Odnosno funkcionirali smo pod ogromnim stresom i odlučili smo da tako ne možemo dalje, te odlučili na povratka nakon pet godina.
Zapravo, to se desilo iznenada iako je želja za povratkom u nam tinjala cijelo vrijeme. Jednostavno jedan dan smo odustali, govori nam Adela
Zapravo su im se problemi nizali jedan za drugim
Pored toga ne nose lijepe uspomene jer je Adela imala neuspjelu operaciju zuba, loše urađenu zubnu protetiku, kao i nekorektnost od osiguravajuće kuće.
Tu nije kraj jer je i njen suprug ozlijedio padom kralježnicu, ne svojom krivicom.
Zapravo su im se problemi nizali jedan za drugim dok su došli do granice nepodnošljivosti, odnosno dok su prelomili da se konačno vraćaju doma.
Nismo zažalili što smo napustili Njemačku, ako bude trebalo radit ćemo sezone u Austriji. U Njemačku se ne vraćamo više, složni su u izjavi supružnici Deželić
Tamo šutimo i radimo ponekad posao koji bi doma odbili samo jer je tamo veća plaća
Po povratku smo pronašli posao u Hrvatskoj, osnaženi novim jačim iskustvom, samopouzdanjem i snagom. Domovina je domovina, dok se imaš kome i na što vratiti najsretniji si čovjek. Manje je ponekad više, ovisno kolike su čije želje i potrebe. Mi nismo štedjeli na hrani kakvo je uvriježeno mišljenje, da se jedu konzerve i Doner jer je kebab i pašteta dosegla višu cijenu nego pile u trgovačkom centru.
Kada saberemo sve dojmove ipak imamo i što ponijeti kao trajnu uspomenu. Volim kazati da je poanta naše avanture bila da smo vidjeli pola EU, kulturološke razlike, toplinu ili hladnoću ljudskih odnosa, te razne ljude. Ujedno smo i zaradili novaca koliko nam je nedostajalo za neki drugi cilj i sve je to bila kombinacija dobrog i lošeg. Vratili smo se i sretni smo sa svojim najmilijima uživamo u zajedništvu.
Nestao je onaj strah jeli sve u redu doma, uživamo u onim prekinutim sitnicama našeg malog grada koje sam kasnije naučila cijeniti. Sada samo kažem bilo je to dobro iskustvo, jer raditi se mora. Tamo šutimo i radimo ponekad posao koji bi doma odbili samo jer je tamo veća plaća. Satisfakcija uz polovično razumijevanje jezika i strah hoću li što krivo reći što s vremenom čovjeka ograničava u svemu.
Raditi se mora i tamo jer i tamo ako nekoliko mjeseci ne radiš, izgubiš i stan i sve. Ukratko, poručila bih da vrijedi probati jer sve ovisi o željama, potrebama, upornosti i sposobnostima pojedinca da se snađe. Sada kada sve zbrojimo i oduzmemo na kraju nam ovdje ostane skoro isto novaca kao i u Njemačkoj. Ja radim u hotelu kod nas, suprug je trenutačno uposlen na Radio postaji, sve se posložilo da možemo kazati kako vodimo lijep život bez prevelikog stresa s kojim smo u Njemačkoj započinjali dan i s njim odlazili na počinak. Ne plaćamo skupi smještaj u nepovrat, manje je više ponekad, i sretni smo, a to je ipak najvažnije. Sačuvati zdravlje i biti zadovoljan gdje god se nalazio. A ostalo će uz Božju volju doći, uz osmijeh završava Adela njihovu povratničku priču
Daniela Škegro/Hercegovka.net
