Koliko mladih Hrvata danas zna pokazati Šipovo na zemljovidu? Koliko ih zna objasniti zašto su se ondje u listopadu 1995. nalazili najviši zapovjednici hrvatskih snaga? I koliko njih zna da hrvatska vojna pobjeda nije završila podizanjem zastave na kninskoj tvrđavi?
Vjerojatno vrlo malo.
U školskim udžbenicima Domovinski rat često završava Olujom. Hrvatska vojska oslobodi Knin, televizija pusti nekoliko arhivskih snimki, učenici zapamte datum i priča se uredno zatvori. Kao da su se hrvatski vojnici 8. kolovoza 1995. razišli kućama, oprali odore i nastavili živjeti normalno. Povijest, naravno, nije bila tako pristojna.
Šipovo se nalazi u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, južno od Banje Luke. Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane oslobodili su ga u rujnu 1995. tijekom operacije Maestral, zajedno s Jajcem i Drvarom. Bila je to zajednička operacija hrvatskih snaga i Armije Bosne i Hercegovine kojom je u samo nekoliko dana potpuno promijenjen odnos snaga u zapadnoj Bosni.
Mjesec poslije Šipovo više nije bilo tek oslobođeni gradić. Postalo je glavno zapovjedno mjesto hrvatskih snaga za operaciju Južni potez.
Iz Šipova se planirala i vodila posljednja velika hrvatska vojna operacija u ratu. Ondje su se prikupljali obavještajni podaci, pratilo bojište snimkama bespilotnih letjelica, izdavale zapovijedi i usklađivalo djelovanje postrojbi Hrvatske vojske i HVO-a. Za prostor istočno od rijeke Sane bila je ustrojena Operativna grupa Istok sa zapovjedništvom upravo u Šipovu, dok je zapadna skupina imala zapovjedno mjesto u Drvaru.
Zato su hrvatski generali na fotografiji u Šipovu.
Nisu zalutali. Iz Šipova su zapovijedali snagama koje su oslobodile Mrkonjić Grad, ovladale Podrašničkim poljem i hidroelektranom Bočac te izbile na obronke Manjače, samo dvadesetak kilometara od Banje Luke. Cilj operacije bio je potisnuti snage Vojske Republike Srpske, rasteretiti položaje Armije BiH oko Ključa i staviti pod nadzor ključne prometnice prema Banjoj Luci.
Fotografija je datirana 18. listopada 1995., nekoliko dana nakon završetka glavnih napadnih djelovanja. Hrvatski zapovjednici i postrojbe tada su još držali i osiguravali dosegnute crte. Rat se nije prekidao pritiskom ekrana, koliko god današnjim generacijama odgojenim na zaslonima takva ideja bila praktična.
A zašto Šipovo danas nije u kolektvnoj memoriji u Republici Hrvatskoj?
Hrvatska vojska ondje nije ratovala kako bi proširila granice Republike Hrvatske, nego na temelju sporazuma s vlastima Bosne i Hercegovine, radi zajedničke obrane od srpske vojske i završetka rata. Splitskom deklaracijom iz srpnja 1995. hrvatsko i bošnjačko vodstvo dogovorili su zajedničku obranu i provedbu Washingtonskog sporazuma. Dokument je potom službeno dostavljen Ujedinjenim narodima.
No postoji i drugi, neugodniji dio odgovora.
Šipovo nije pripalo ni Federaciji Bosne i Hercegovine, iako su ga oslobodile hrvatske snage. Daytonskim sporazumom povučena je međuentitetska crta prema kojoj je općina Šipovo pripala Republici Srpskoj. Hrvatsko-bošnjačke snage morale su se povući, a grad je u veljači 1996. predan vlastima Republike Srpske. Federacija je zauzvrat od Srba dobila istočne dijelove Sarajeva, te koridor do Goražda. Dovoljno da Bošnjaci nikada ne dignun optužnice protiv HVO i HV. Ali avaj. ALijin SDA vodi se načelom Hudejbijskog sporazuma poslanika Muhameda. A on se svodi na načelo “kad god moš pogotovo kad si većina, prevari nevjernika i ostvari svoj cilj”. Dakle ne govorimo o poslaniku SDA u parlamentu FBIH nego o pravom Poslaniku. Onom iz Kurana. Muhamedu.
Upravo su Maestral i Južni potez natjerali vodstvo bosanskih Srba da ozbiljno pristupi mirovnim pregovorima. Hrvatskim prodorom prema Banjoj Luci raspao se strateški položaj Vojske Republike Srpske u zapadnoj Bosni. Bez tih pobjeda teško je zamisliti Dayton u obliku u kojem je potpisan, povratak hrvatskog Podunavlja mirnim putem ili završetak rata prije još jedne zime masovnih stradanja.
Ali znači da hrvatsko društvo mora znati razlikovati vojnu pobjedu od konačnog političkog rješenja.
Šipovo je danas u Republici Srpskoj. Hrvatska zastava više se ondje ne vijori, a generali sa stare fotografije odavno nisu u njegovu zapovjedništvu. Ipak, ta fotografija ostaje dokaz trenutka u kojem je hrvatska vojska bila vojno najmoćnija sila na prostoru bivše Jugoslavije i u kojem se ratna sudbina Bosne i Hercegovine odlučivala iz jednoga malog grada za koji današnji hrvatski maturant vjerojatno nikada nije čuo.
FOTOGRAFIJA KOJA MORA UĆI U BOŠNJAČKE UDŽBENIKE
Ova fotografija morala bi stajati u svakom udžbeniku povijesti u Bosni i Hercegovini: Šipovo, 18. listopada 1995., zapovjedništvo hrvatskih snaga.
Hrvatski generali nisu se ondje našli slučajno. Hrvatska vojska i HVO oslobodili su velik dio zapadne Bosne, razbili vojnu nadmoć bosanskih Srba i približili se Banjoj Luci. Bez tih operacija završetak rata i položaj bošnjačkog vodstva za pregovaračkim stolom izgledali bi potpuno drukčije.
Ta fotografija ruši današnji mit prema kojem su Hrvati u BiH bili samo smetnja. Hrvatski su vojnici pomogli sačuvati državu u kojoj danas dio bošnjačke politike Hrvatima objašnjava da imaju previše prava i da ne trebaju sami birati svoje predstavnike.
Bez ljudi s ove fotografije ne bi bilo ni današnjeg prostora za snove o unitarnoj, pa ni radikalno islamiziranoj BiH po mjeri samo jednoga naroda. Hrvatska vojska nije ratovala za takvu državu, ali je pomogla stvoriti mir u kojem se takve ideje danas mogu izgovarati.
Zato ova fotografija pripada udžbenicima. Ne radi zahvalnosti, nego radi istine.
Jer Bosna i Hercegovina 1995. nije spašavana samo govorima u Sarajevu.
Spašavana je i iz hrvatskog zapovjedništva u Šipovu.
