Jučer je neko dijete došlo na svijet i prvo što je udahnulo bio je zagađen zrak.
Jučer je netko izdahnuo i zadnje što je popio bio je gutljaj zagađene vode.
Jučer je netko gledao kako mu požar pred očima guta djedovinu.
Jučer su mnogi zaspali s mirisom dima s požarišta.
Jučer je netko suočen s odlaskom sa rodnog ognjišta jer ne može obezbjediti egzistenciju svojoj obitelji.
Jučer je netko ismijan i odbačen jer je siromašan.
Jučer je nečije dijete zaspalo gladno.
Jučer neki starac nije mogao kupiti lijek.
I dok se sve to događa, mi smo jučer objavili tri teksta, jedan za drugim.
Prvi je bio o „predstavi“, drugi o požaru, a treći o izvješću USKOK-a o zagađenosti podzemnih voda.
I, kao što smo i očekivali, najkomentiraniji je bio onaj o „predstavi“.
Ne o požaru.
Ne o zagađenoj vodi.
Ne o onome što nam se događa pred očima i što bi nas sve zajedno trebalo zabrinuti.
Ne.
Najviše energije potrošeno je na „predstavu“.
Jer se potvrđuje da je najlakše manipulirati s narodom, na način da ga zaokupirate nečum nebitnim.
Jer očito je puno lakše raspravljati o onome što nam je servirano nego se suočiti s onim što nam se događa.
U komentarima je bilo svega. Čak i uvreda autoru, ali i vrijeđanja Hercegovaca kao naroda.
To nije kritika.
To nije argument.
To je samo još jedan dokaz koliko lako možemo izgubiti kompas kada nam se ponudi tema oko koje ćemo se svađati.
I zato pitam: gdje nam je nestao osjećaj za ono što je stvarno važno?
Gdje je glas kada treba zaštititi vlastiti dom?
Gdje je glas kada treba govoriti o zdravlju?
Gdje je glas kada treba govoriti o djeci?
Gdje je glas kada treba misliti na one koji dolaze poslije nas?
To nam govori da ljudi ne obraćaju dovoljno pozornosti na stvarne probleme. Na stvarno uništavanje. Na ono što nam se događa pred nosom.
Ne dižemo glas tamo gdje bismo trebali.
Ne pitamo dovoljno.
Ne tražimo odgovore.
Ne tražimo odgovornost.
A trebali bismo.
Zbog svog doma.
Zbog svog zdravlja.
Zbog svoje djece.
Zbog budućih naraštaja.
Jer kada se zagađuje voda, kada se uništava priroda, kada požari gutaju ono što su generacije stvarale i ostavljale iza sebe, to više nije nečiji tuđi problem.
To je naš problem.
Ali očito je narodu puno lakše ponuditi predstavu nego stvarni problem.
Dovoljno je baciti nešto što će zaokupiti pažnju, oko čega će se ljudi podijeliti, posvađati, vrijeđati i danima raspravljati.
I predstava uspije.
Publika je zauzeta.
A ono što je stvarno važno ostaje negdje sa strane.
Onaj tko nije razumio, a ima ih, neka ponovno pročita.
U cijeloj priči najmanje je kao osoba i glazbenik bitan Jakov Jozinović. Bitno je sve ono drugo što se događa oko toga, a nalikuje po mom mišljenju dobro režiranoj predstavi koja bez problema može u svako doba zaokupiti narod, jer to je cilj svake predstave — privući pažnju i odvući pogled od onoga što se događa iza kulisa.
Jer koliko god se netko trudio nekome otvoriti oči, uzalud je ako taj isti nije odlučio progledati.
Možeš čovjeku pokazati činjenice.
Možeš mu pokazati posljedice.
Možeš mu pokazati dim koji guta njegovu zemlju, vodu koju pije i zrak koji udiše.
Ali ako je odlučio zatvoriti oči, neće gledati.
I možda je upravo to naš najveći problem.
Ne to što ne vidimo.
Nego to što smo pristali ne gledati.
A dok se mi svađamo oko predstave, stvarni život se događa izvan pozornice.
I za njega nema reprize.
Uvijek odgovaram za ono što napišem, ali ne i za ono kako će to netko pojmiti i shvatiti.
Jer koliko god se netko trudio nekome otvoriti oči, uzalud je ako taj isti nije odlučio progledati.
A još je tužnije kada je netko spreman cijeli život provesti s povezom preko očiju, dok mu pred njima nestaje ono što bi trebao čuvati: njegov dom, njegovo zdravlje, njegova zemlja i budućnost njegove djece.
Nije problem u tome što netko ne vidi. Problem je kada ne želi vidjeti.
I zapamtimo jedno:
Predstava će završiti.
Publika će otići.
Svjetla će se ugasiti.
Ali posljedice onoga što danas dopuštamo ostaju.
Dok se svađamo oko predstave, gubimo ono što je stvarno važno!
Daniela Škegro/Hercegovka.net
