Prvi je dan jeseni.
Kao djete proljeća, nikada nisam osobito voljela jesen.
Suviše je sjetna.
Sve se utišava.
Kiše znaju postati dosadne u onim neugodnim tišinama.
Grane ogole, zlatno lišće razasuto po cesti gaze prolaznici.
Ponekad dobro dođe česta upotreba kišobrana kojim se zaklanjamo od nepoželjnih pogleda.
Ponekad i skrije suze, pa se čini da se kiše slijevaju niz obraze.
Jesen je poput omamljenosti prije sna.
Klupe u parkovima postaju praznije.
Zapravo, jesen je godišnje doba koje “traži” da se provodi u dvoje.
Da ljubav dozrije poput plodova, ako ima šta dozrijeti.
Jesen nije moje godišnje doba, ali imam svoje načine…
Ubrzam korake, pojačam glazbu, utišam srce i čekam da prođe.
U mislima letim sa lastama.
Tko zna, možda će nekada neka jesen promijeniti moje mišljenje.
U svakom slučaju – dobra nam došla jesen…
Daniela Škegro/Hercegovka.net
