Doista je teško i pobrojati sve ono čemu svakodnevno svjedočimo – strašne, bolje rečeno stravične scene koje se događaju u našem okruženju. Sve je više ubojstava, nerijetko i onih u kojima strada više članova obitelji u istom danu, samoubojstava, kao i najtežih oblika zlostavljanja kakvi nisu viđeni ni u najmračnijim filmskim scenarijima.
Spomenimo samo posljednje slučajeve koji ovih dana potresaju Hrvatsku – monstruozno grupno silovanje djeteta u Rijeci u koje je bila uključena i žena od 38 godina, zatim zatočenje i silovanje žene pred njezinom djecom, vršnjačko nasilje koje sve više poprima zabrinjavajuće razmjere, kao i obiteljsko nasilje koje, nažalost, postaje svakodnevica. Mogli bismo, nažalost, u nedogled nabrajati tu mračnu zavjesu koja se nadvila nad društvo.
Zlo je oduvijek postojalo, ali ovakvi razmjeri i brutalnost nisu bili toliko prisutni. Tragedija ne završava samim činom – takva monstruozna djela često se snimaju i dijele po društvenim mrežama, a dio javnosti na to reagira ravnodušno, što je možda i najopasnije, pa čak i s dozom zabave.
Posebno zabrinjavaju komentari koji prate ovakve slučajeve, osobito kada je riječ o femicidu, gdje pojedinci pronalaze opravdanja za brutalna ubojstva žena. Rečenice poput „nije bez razloga“, „sama je to izazvala“ ili „trebalo ju je kazniti“ svjedoče o duboko poremećenim vrijednostima dijela društva.
Zdrav razum to teško može shvatiti, a kamoli prihvatiti. Neizbježno se nameće pitanje: radi li se o moralnom posrnuću, društvenom problemu ili, sve češće, o ozbiljnim duševnim poremećajima?
Odgovore smo potražili kod jednog od najuglednijih stručnjaka iz područja psihijatrije u Bosni i Hercegovini, akademika prof. dr. sc. Dragana Babića, dr. med., specijalista neuropsihijatra i subspecijalista socijalne psihijatrije. Prof. Babić voditelj je Odjela za kronične psihoze Klinike za psihijatriju Sveučilišne kliničke bolnice Mostar, predsjednik Udruge psihijatara u BiH te predsjednik Etičkog povjerenstva Sveučilišta u Mostaru. Ujedno je glavni urednik elektroničkog časopisa Zdravstveni glasnik i časopisa Radovi, član Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH te član Internacionalne akademije nauka i umjetnosti u BiH. S njim smo razgovarali o uzrocima sveprisutnijeg nasilja, moralnoj krizi suvremenog društva, ulozi vjere i molitve, ali i o tome mogu li se ovakvi zabrinjavajući trendovi zaustaviti.
Razgovarala:Daniela Škegro
Doktore Babiću, za početak, molimo Vas da iz Vašeg stručnog i profesionalnog kuta prokomentirate sve ovo čemu svjedočimo. Gdje vidite korijen ovog zla i nasilja koje sve češće izbija na površinu?
U svim civiliziranim zemljama, posebice u onim s razvijenom industrijom, susrećemo se sa začuđujućom pojavom: razvijena i dobro organizirana zdravstvena zaštita i visoko razvijena medicinska služba ne mogu bitno smanjiti broj oboljenja. U nekim industrijaliziranim zemljama stanje je upravo obrnuto: broj oboljelih veći je danas nego što je bio jučer.
Kako objasniti tu paradoksalnu okolnost? Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan, ali sigurno je da je stres u tom odnosu vrlo bitan. Stres postoji od postanka života, ali posljednjih desetljeća posebice dobiva svoje značenje. Suvremeni tempo života tjera nas da zapostavljamo naše tijelo, a s druge strane da prekomjerno opterećujemo našu dušu.
Stres je odgovor organizma na svaku situaciju ili događaj koji prijeti da poremeti njegovu biološku, psihološku ili socijalnu ravnotežu. Stres je stanje akutne tenzije u kojem se nalazi organizam i koje ga primorava da sva obrambena sredstva stavi u pogon kako bi se suočio s nekom ozbiljnom situacijom.
Stresna situacija – pojava neočekivanog događaja – utječe na značajne promjene u ravnoteži te dovodi do bitnijih promjena u strukturi funkcioniranja ličnosti. Za razliku od mnogih drugih živih bića, čovjek se ne rađa dovoljno pripremljen za svijet u kojem će živjeti.
Kako kao društvo možemo djelovati preventivno? Postoji li način da se ovakvi zločini prepoznaju i spriječe na vrijeme, prije nego što bude prekasno?
Stres je neotuđiv dio našeg života i on je čovjekov pratitelj kroz cijelu povijest. Svaki stres ne dovodi do oboljenja. Do bolesti može dovesti dugotrajan i intenzivan stres.
Važno je znati da stres ne možemo izbjeći nego se moramo naučiti kako živjeti s njim i kako se zaštititi od njegovih posljedica. Važno je da se kroz cijeli život što bolje osposobimo i sačuvamo kako se i na koji način zaštititi od stresa.
Ukoliko to ne znamo i na to ne mislimo te ne poduzimamo nikakve preventivne i zaštitne aktivnosti, sigurno je da ćemo prije ili kasnije imati neke od psihičkih ili somatskih komplikacija ili bolesti koje nastaju pod izravnim utjecajem stresa.
U jednom od Vaših intervjua istaknuli ste nešto što nije uobičajeno čuti od liječnika – da je znanstveno dokazano kako vjera može pomoći u liječenju i prevenciji duševnih bolesti. Možete li nam to detaljnije pojasniti?
U liječenju psihičkih problema postoji više mogućnosti. To su lijekovi, psihoterapija, socioterapija, ali i molitva. Znanstveno je višestruko dokazano da istinska molitva pomaže.
Duhovnost je vrlo važna u životima mnogih ljudi te je stoga od interesa i za psihijatriju kao kliničku i istraživačku disciplinu.
Posljednjih nekoliko desetljeća učinjeno je niz pomaka u smislu uključivanja koncepta duhovnosti u zvaničnu psihijatriju:
Svjetska zdravstvena organizacija uključila je duhovnost, religiju i osobna vjerovanja u šest osnovnih domena kvalitete života (uz tjelesno zdravlje, psihološko zdravlje, stupanj neovisnosti, socijalne odnose i okolinu).
Američka psihijatrijska organizacija u smjernicama preporučuje da psihijatri u sklopu uzimanja anamneze pitaju o religijskoj i duhovnoj orijentaciji bolesnika.
U DSM-V uključeno je područje „Religijski i duhovni problemi“ u poglavlje „Ostala stanja od važnosti za kliničku praksu“.
Duhovno-religijska pitanja uključena su u program specijalizacije psihijatrije u nizu zemalja (SAD, Velika Britanija, Novi Zeland, Kanada…).
Pojmovi duhovnosti i religioznosti dobrim se dijelom preklapaju i teško ih je definirati. Sa sekularizacijom društva ta se dva pojma, koja su ranije smatrana gotovo istoznačnima, razdvajaju.
Religiju definiramo kao sustav shvaćanja, vjerovanja, ponašanja, obreda i ceremonija pomoću kojih pojedinci stavljaju sebe u odnos s Bogom ili s nadnaravnim svijetom i često u odnos jedni s drugima te od kojega religiozna osoba dobiva niz vrednota prema kojima se ravna i prosuđuje naravni svijet.
Duhovnost je nešto teže definirati i smatra ju se širim pojmom od religioznosti. Ona se odnosi na značenje, vrijednosti i svrhu u životu, osjećaj usklađenosti s prirodom i svemirom, na traženje smisla, i može, ali i ne mora, biti vezana uz vjerovanje u Više biće.
Duhovnost je osobno iskustvo i potreba osobe za transcendencijom i ne mora biti vezana uz organizirani vjerski ritual ili crkvenu instituciju. Premda postoji preklapanje između dvaju pojmova, većina autora naglašava da ih je u istraživanju potrebno razlučiti, jer se religioznost, za razliku od duhovnosti, sastoji i od religijske prakse, odnosno ima svoju socijalnu i institucijsku komponentu.
Duhovnost/religioznost može utjecati na psihičko zdravlje u smislu prevencije i liječenja na sljedeće načine:
Olakšava suočavanje sa stresom i smanjuje stres u teškim životnim situacijama.
Predstavlja mogućnost za stjecanje društvene podrške.
Potiče na zdravije stilove življenja.
Većina liječnika oslanja se primarno na farmakološko liječenje, dok Vi naglašavate i duhovnu dimenziju čovjeka. Kako pomiriti ta dva pristupa i gdje vidite njihovu poveznicu?
Danas u cijelom svijetu većina ljudi na izvjestan način vjeruje u Boga te poštuje i prihvaća duhovnost.
Ja mojim studentima već desetljećima predajem duhovnost i učim ih kako pomoći sebi i svojim pacijentima kroz molitvu. Većina mojih studenata to prihvaća, kao i većina mojih pacijenata.
To sam napisao i u svojim knjigama koje su sveučilišni udžbenici, a držao sam predavanja o duhovnosti i u više europskih zemalja na kongresima i simpozijima.
Postoje brojni znanstveni dokazi da istinska vjera u Boga i molitva pomažu.
Smatrate li da se današnje društvo previše udaljilo od duhovnih vrijednosti i može li upravo to biti jedan od uzroka porasta nasilja i psihičkih poremećaja?
Nažalost, današnje društvo se bitno mijenja zahvaljujući velikom napretku opće znanosti. Dok nije bilo interneta, Facebooka, TikToka, Instagrama i sličnih platformi, bilo je puno lakše živjeti.
Danas brojni ljudi provode više sati dnevno na ovim internetskim vezama i na taj način se vrlo često udaljavaju od realnog života.
Ja učim sve svoje pacijente da se prihvate, da misle pozitivno, da imaju neku tjelesnu aktivnost i da svaki dan pojedu malo čokolade, banana i sira te da se, ako vjeruju u Boga, pomole.
Višestruko je dokazano da istinska molitva pomaže u životu i poboljšava naše zdravlje.
Daniela Škegro/Hercegovka.net
