Kažu da obitelj ne biramo. I to je istina. Ali život nam ponekad podari ljude koje sami odaberemo i koji s vremenom postanu jednako važan dio našega života kao i oni s kojima dijelimo prezime. To su prijatelji. Oni rijetki koji ostanu uz nas toliko dugo da više ne razlikujemo gdje završava prijateljstvo, a počinje obitelj.
Takva prijateljstva ne nastaju preko noći. Ona se ne grade velikim riječima, nego malim, svakodnevnim djelima. Nastaju kroz godine ispunjene smijehom i suzama, kroz pobjede koje zajedno slavimo i poraze koje zajedno preživljavamo. Uče nas strpljenju, razumijevanju i zahvalnosti. S vremenom postanu dio našeg identiteta.
Više od dvadeset godina jedno takvo prijateljstvo traje između mene i moje prijateljice Nade Dalipagić. Kada pogledam unatrag, shvaćam da nas nikada nisu povezivale sličnosti koliko zajedničke životne vrijednosti. Po mnogočemu smo različite, ali upravo su nas te razlike naučile međusobnom poštovanju. Nikada nismo pokušavale promijeniti jedna drugu. Prihvatile smo se onakvima kakve jesmo, sa svim svojim vrlinama i manama. Možda upravo u tome i leži tajna dugog prijateljstva.
Pravo prijateljstvo ne traži savršenstvo. Ono ne traži da mislimo isto, da donosimo iste odluke ili hodamo istim putem. Ono traži otvoreno srce, iskren razgovor i sigurnost da će netko ostati uz tebe čak i onda kada ti ni sam ne znaš pronaći pravi put.
Najčvršće veze ne grade se na velikim obećanjima, nego na međusobnom uvažavanju, dobroti i povjerenju. Grade se na sitnicama koje drugima možda ništa ne znače, a nama ostaju kao najdragocjenije uspomene. Na dugim razgovorima, zajedničkim kavama i ručkovima,djeljenju trenutaka i prisutnošču koji govore više od tisuću rečenica. Sve to ostaje pohranjeno u onoj posebnoj riznici sjećanja koju vrijeme ne može izbrisati.
Prijatelj je osoba koja poznaje tvoje slabosti, ali ih nikada ne koristi protiv tebe. Onaj koji zna tvoju prošlost, razumije tvoju sadašnjost i vjeruje u tvoju budućnost, čak i onda kada ti sam posumnjaš u sebe.
Godine nas nauče jednoj važnoj lekciji – nije bogat onaj tko oko sebe ima mnogo ljudi, nego onaj tko ima nekoliko iskrenih prijatelja. Ljudi koji ostaju isti i kada se promijene okolnosti, udaljenosti i životni putevi. Ljudi kojima se možeš čuti pedest puta dnevno ili javiti nakon tjedana, a razgovor će se nastaviti kao da ste se jučer rastali.
Prijateljstvo ne opstaje zato što su ljudi savršeni. Opstaje zato što znaju oprostiti, saslušati, pružiti ruku i ostati. Zato što ne mjere tko je dao više, nego zajedno nose ono što život donese.
Prava prijateljstva se dokazuju prisutnošću. Dokazuju se vremenom. Dokazuju se onim nenametljivim trenucima kada znaš da nisi sam.
Najljepša su ona prijateljstva u kojima nema zavisti, natjecanja ni skrivenih namjera. Ona u kojima iskreno slaviš tuđu sreću kao svoju, čuvaš tuđe povjerenje kao najveću dragocjenost i s ponosom možeš reći: „Hvala životu što mi je poslao ovu osobu.“
Takva su prijateljstva danas rijetka. Možda upravo zato imaju neprocjenjivu vrijednost. Ona nas podsjećaju da još uvijek postoje odnosi koji se ne temelje na koristi, nego na ljubavi, poštovanju i odanosti.
Zato vjerujem da prijateljstvo nije nešto o čemu treba mnogo govoriti. Ono se ne objašnjava i ne dokazuje riječima. Ono se živi. Dokazuje se djelima, ostaje vjerno godinama i traje čak i onda kada se mnogo toga oko nas promijeni ili uruši.
A kada potraje više od dvadeset godina, ono više nije samo prijateljstvo.
Postane obitelj.
Daniela Škegro/Hercegovka.net
