U Mostaru se kava nikada nije pila samo zbog kofeina.
Pila se zbog užitka, zbog razgovora i zbog onog osjećaja da vrijeme makar na trenutak može usporiti.
Kada je bilo kakav dogovor u pitanju, uvijek se pozove da sjednemo uz kavu. Mada kava nije bila piće uz koje se sjedilo, poziv je uvijek bio za kavu.
Bilo da je prijateljska, poslovna, ona da se „ubije vrijeme“ ili ona iz koje će se roditi simpatije.
Zapravo, kava označava puno toga.
Ovdje se uz kavu sjedilo i kad se imalo puno toga reći, ali i onda kad se šutjelo. Jer Mostarci su oduvijek znali da neka bliskost ne traži velike riječi. Dovoljna je šalica, poznato lice i malo vremena.
Kava sama ima mir. Ona dođe kad želiš malo tišine, da sabereš misli i usporiš dan.
Kava u društvu ima priču. To je već nešto drugo.
Tu se ostaje duže nego što se planiralo, priča o svemu i svačemu, i nekako uvijek fali još „samo pet minuta”. Uz nju naučiš da kava nije samo okus i miris, nego vrijeme koje nekome daješ.Kava se pije prije puta, na putu i po dolasku s puta, dođe kao ritual.
Možda baš zato mnogi pamte da su prvu pravu kavu popili s majkom. To je u Mostaru neizostavno.
Ne negdje usput, nego kod kuće, uz jutro koje polako ulazi kroz prozor i miris tek skuhane kave koji ispunjava cijelu kuću. Miriše kuća na majčinu ljubav koja uz šalicu kave nosi i nešto slatko, da se prizalogaji uz kavu. Nekad keksić, krafna,uštipak, nekad prženice ili palačinke. Da ugođaj bude potpun.
To nisu bile velike životne lekcije, ali su ostajale najvažnije. One zbog kojih uvijek osjetiš toplinu kada na njih pomisliš i tako su male, a tako nedostaju i u sjećanju su neuništive.
Uz kavu se učilo kako saslušati nekoga, kako ne žuriti kroz dan i kako male stvari često vrijede više od velikih planova.
U Mostaru se kava nikad nije „popila na brzinu”. Iako, kad zoveš, kažeš: „Hajmo jednu nabrzaka.”
Ona traži da sjedneš. Da pitaš nekoga kako je. Da ostaneš još malo i kad kažeš da ideš.
I možda su se vremena promijenila, možda danas svi negdje žure više nego prije, ali jedna stvar je ostala ista — Mostarci još uvijek najbolje razgovore vode upravo uz kavu.
Jer kod nas kava nije samo navika.
To je dio doma, dio odrastanja i dio ljudi koje nosimo sa sobom kamo god otišli.
Ona s majkom nije iz skupocjenih šalica i modernih kafića, ali je jedina koja uvijek bude najljepša uspomena. Ona čiji okus poželiš i kada si sretan i kada si tužan. I kada imaš što pričati i podijeliti, ali i onda kada bi da šutiš.
Kofein nitko ne računa jer sve što srcu prija nije štetno.
Iz knjige “Iz pera Hercegovke”, autorice Daniele Škegro
Hercegovka.net
