Prvi javni tekst o stravičnom zločinu u Grabovici napisao je i objavio novinar Nermin Bise. Od tada svake godine na obljetnicu strašnog zločina objavi izvorni tekst, koji prenosimo u cijelosti. Možemo samo dodati da je kojim slučajem Nermin Bise kao Dragan Bursać, davno bi bio proglašen novinarom godine.
U nastavku u cijelosti prenosimo veoma snažan i emotivan tekst Nermina Bise bez ikakvih korekcija.
“Pravdo, ako te ima, budi zadovoljna, kad-tad, i učini tako da primjerenom kaznom bude kažnjen zločin nad nedužnim ljudima u Grabovici. Pravdo, ako te ima, budi zadovoljena”, molim Uzvišenog Stvoritelja ovih minuta i trenutaka, baš kada je u ovo vrijeme, u noći s 8. na 9. rujna 1993., počinjen stravični zločin i pokolj bez presedana u Grabovici. Pravdo, ako te ima, budi zadovoljena. Budi, zbog četverogodišnje Mladenke Zadro koju su ubili monstrumi bez osjećaja, bez ičega ljudskog u sebi. Pravdo, ako te ima, budi zadovoljena zbog nedužna 33 civila svirepo i brutalno likvidirana samo zato što su bili Hrvati. Pravdo, budi zadovoljena…”
Piše: Nermin Bise
Točno prije 33 godinu, u noći s 8. na 9. rujna 1993., dogodiose stravičan pokolj nad 33 nedužna civila hrvatske nacionalnosti iz Grabovice. Pripadnici Prvog korpusa Armije RBiH, iz jpostrojbe10. brdske brigade, brutalno su pobili svakoga koga su zatekli u selu koje se nalazi između Mostara i Jablanice. Najmlađa žrtva ovog monstruoznog masakra bila je četverogodišnja djevojčica Mladenka Zadro, a najstariji su bili Marko i Ivan Marić, koji su imali po 87 godina. Jedini koji su preživjeli ovaj pokolj bili su Mladenkina braća, Goran i Zoran, koji su imali 11, odnosno 13 godina. Spasili su se tako što su pobjegli u šumu iznad pobiteljskihkuća u selu u kojem su živjeli isključivo Hrvati. Njih dvojica kasnije su ssvjedočilao pokolju koji se pdogodiou njihovom selu.
“Došli su Ćelini i Cacini, njih oko 300. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na ‘talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancirni prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baka i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi baku Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto.’” „Svi su dolazili, popili kavu i popričali.” Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a nakon toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile tek pune 4 godine”, ispričala su braća Goran i Zoran Zadro.
Ovaj zločin bez presedana po načinu izvršenja i okolnostima pod kojima je izvršen najveća je sramota koja se dogodila u zoni odgovornosti IV. korpusa Armije RBiH. Iako su u njemu sudjelovali pripadnici Armije RBiH iz korpusa koji nije bio nadležan za tu zonu, to ne umanjuje ogromnu mrlju koja je ostala uz ime Armije RBiH.
Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC-a Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način:
– Jozo Brekalo bio je razapet na križ, nakon čega mu je glava otkinuta i nabijena na kolac;
– Luca Brekalo dugo je mučena, da bi na kraju bila živa zapaljena;
– Pero Marić je zaklan;
– Ivan Šarić ubijen je pred suprugom Ljubicom, koja je tada silovana, a nakon dugog zatočeništva razmijenjena; kada je došla u Mostar, počinila je samoubojstvo, što je posljedica pretrpljenih stresova.
I danas, 31 godinu poslije, Grabovica je ostala nikad zaliječena rana. Izgleda potpuno pusto i sablasno, baš kako je izgledala i te kobne noći. Dvojica pripadnika jedinice koji su izvršili zločin u Grabovici osuđena su na po 10 godina zatvora. Međutim, tom presudom pravda nije zadovoljena jer zločin u Grabovici mora i treba biti detaljno preispitan, naredbodavci i ostali izvršitelji moraju biti izvedeni pred sud i sud, koji god to bio, mora primjereno sankcionirati počinjeni zločin. Tadašnjem zapovjedniku Armije RBiH Seferu Haliloviću suđeno je pred Tribunalom za ratne zločine u Haagu i za slučaj Grabovica, ali je on proglašen nevinim po zapovjednoj odgovornosti.
Po svireposti i brutalnosti izvršenja zločina Grabovica se može smatrati jednom mikro-Srebrenicom. Pokoj vječni daruj im, Gospodine!
Počivali u miru!
Autor sam prvog javno objavljenog teksta prije desetljeće i pol i portal Tačno.net, otkada ga je prvi put objavio, svake godine na godišnjicu zločina ponovi ovaj tekst. Zanimljivo, po prvom objavljivanju ovog teksta portali pod kontrolom HDZ-a su ga bukvalno plagirali, te ga besramno koriste bez navođenja autora.
Nermin Bise
