Cijeli dan krenem pisati, pa stanem.
Zastanem nad riječima koje nikako da budu dovoljne.
Jer kako uopće opisati nešto što se opisati ne može?
Nema tih riječi ni slova koja bi približno mogla opisati koliku tugu izaziva pogled na sliku ovog nevinog mladića kojeg više nema.
Sve tuge su tuge, ali neke režu zrak svojom težinom, lede krv u žilama i kao da negdje u blizini osjetiš taj ugašeni osmijeh koji je nadjačao krik.
Postali smo društvo kojem redovno na društvenim mrežama iskaču ovakve ili slične objave. Objave na koje smo u svakom smislu trebali doslovno urlati, ali smo odabrali šutnju i slijeganje ramenima.
I onda čitaš – mladić po imenu Luka. Odgojen, marljiv, pun snova i želja. Raduje se novom poglavlju u životu i odlasku na studij. Kupuje svoje prvo, ali nažalost i posljednje odijelo. Odijelo koje ga je trebalo odvesti u novi život, u svijet odraslih.
Ali sve je prekinuto – naglo, svirepo, na najbrutalniji i najokrutniji način.
Taj dan čak nije ni trebao biti njegov radni dan.
A sada, kao da je to uopće više važno, pored onoga što se dogodilo.
Pregolema tuga, prestravičan kraj i jedan Luka kojeg više nema.
Ovaj nedužni mladić, kojemu je prekinut let, kao da nam svima sa slike poručuje, dok putuje prema nebeskim prostranstvima, da se konačno probudimo.
Jer svako zlo koje prešutimo, svaku nepravdu u kojoj sudjelujemo, zapravo „pripremamo teren“ za neku novu, nevinu žrtvu.
Vrijeme je da tome dođe kraj.
Tuge više ne smiju biti nešto na što sliježemo ramenima i u par riječi opišemo, a već sutra novi dan i tuge se samo zbrajaju.
Lukinoj obitelji izražavamo najdublju sućut u ovoj teškoj i pregolemoj tragediji koja ih je zadesila.
Luka, anđeli te u raj poveli. U krilu Gospodina pronađi mir koji ti ovdje nisu dopustili…
Daniela Škegro/Hercegovka.net
