Najprikladniji uvod za razgovor s odvjetnicom Nadom Dalipagić su stihovi koje je daleke 1946. godine napisao velikan pera Ivo Andrić.
“Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutro, nego svjetlost. To znam iz iskustva. Svjetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a točnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjećanja na Mostar. Uvijek mi se činilo da je to što sija nad ovim od prirode povlaštenim gradom, i što se prožima sve u njemu, neka naročita svjetlost, izuzetna po jačini i kakvoći. Uvijek sam mislio da sa njom mora da ulaze u čovjeka ljubav za život, hrabrost i vedrina, smisao za meru i stvaralački rad.
Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svijetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u smijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladića i djevojaka u pred večernjoj šetnji. Ona se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u čaši mostarske žilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i trešnjama. Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi Radobolje. Po njoj je Neretva najsvjetlija naša rijeka, po njoj i sam goli krš okolnih brda ima neku stihijnu veličini.
Po toj svjetlosti ja se najbolje sjećam Mostara ” – Ivo Andrić
Gospođo Dalipagić, naš razgovor smo započeli Andrićevim stihovima za koje smo sigurni da ih osjećate dubinom duše. Jedna ste od rijetkih, ako ne i jedina osoba iz javnog života koja svakodnevno voli prošetati ulicama svoga grada i kao što u jednom inervju davno kazaste “Ljepota Mostara mi nikad dosta”
- Ima li Mostar onaj sjaj koji je imao nekoć s proljeća, najbolje će nam kazati gospođa Dalipagić?
“Mostar je za mene centar svijeta. Tu je moja obitelj, moji prijatelji, to je grad u koji su me donijeli roditelji u naručju. Ne postoji mjesto na svijetu koje bi mi bilo ljepše i draže. Prve ljubavi, radost, prijateljstva, rađanje djece, te radost i sreće sa unucima vezujem za moj grad. Gdje bih našla ljepše mjesto na kugli zemaljskoj, zato Mostar za mene ima uvijek blistav sjaj u svim vremenima.“
- Mnoga stoljetna stabla u gradu su posječena. Neka zbog “starosti”, a neka zbog građenja novih objekata. Kakavi Vas osjećaji preplave kada vidite takve prizore?
“Mostar je uvijek bio grad svjetlosti i zelena oaza. Ljepotu Neretve, sunce, srdačnost i plemenitost ljudi ništa ne može promijeniti. Božiji je blagoslov živjeti u Hercegovini.”
- Ljudi su se zasigurno otuđili i ona drženja po kojima su Mostarci bili poznati pala su u zaborav.
Ima li nešto što Vama osobno najviše nedostaje kada o tomu govorimo?
“Ranije se sve odvijalo u baštama, restoranima, na ulici, ljudi su se susretali i bez zadrške ljubopitljivo razgovarali. Meni nedostaje ta opuštenost i radost neobveznih susreta. Tada sam imala osjećaj da su svi rasterećeni i da su svi u svojoj dobronamjernosti prijatelji.”
- Mladi odlaze, a i oni koji su u zrelim godinama. Hoće li život Mostara izgubiti onaj sjaj u potpunosti sa svim tim silnim odlascima?
“Odlazak mladih je nesreća. Toliko sposobnih, izvanrednih mladih ljudi odlazi jer nemaju mogućnost u svojoj zemlji pokazati koliko vrijede i doprijeti prosperitetu svoje domovine. Što je najteže, nitko ništa ne čini da se to zaustavi.”
- Za kraj nam još kažite, u koje godišnje doba je za Vas Mostar najljepši i zašto?
“Mostar volim u svim vremenima, no, najljepša mi je rana jesen u Mostaru. Sve odiše ljepotom i raskoši. Voće, grad postaje prepun mladosti. Uživam u druženju sa svojim Sašom i unucima. Volim svoje prijatelje koji se nakon ljetnog lutanja vraćaju kući. Mostar postaje mjesto gdje se ponovo okupljamo i nastavljamo živjeti svoje radosti.”
Hercegovka.net
