„Ja vjerujem svim svecima, ali ono što je sveti Ante to nitko nije, svetac kojega svi vole, cijeli svijet, i nema tog čovjeka kojemu nije pomogao kad bi Ga netko zamolio za pomoć“, kaže Mate Ćurić (86) iz Bartolovaca koji i ove godine planira pješačiti 16 kilometara u Podvinje, moćnom zagovorniku, svecu cijeloga svijeta – svetom Antunu, piše brodportal.hr
Uoči Antunova, Mate nam je ispričao o svome zavjetu svetom Antunu, kojemu pješice hodočasti već 64 godine. Mate ima 86 godina, potječe iz vjerničke obitelji, došao je davne 1954. godine iz Sinja u Slavoniju, upoznao svoju bračnu družicu na blagdan svetog Antuna 1959.godine u Podvinju kojemu je tamošnja crkva upravo posvećena i od tada svake godine hodočasti ovome svecu u znak zahvalnosti.
Što za vas sveti Antun konkretno znači, osim što je svetac kojega svi volimo?
Sveti Ante je za mene najveći svetac. Kad sam se doselio iz Sinja, nisam imao skoro ništa, bili smo jako siromašni, nismo imali doslovce ništa. Imao sam samo jednog konja, dobru volju, mladenačku snagu i svetog Antuna kao zaštitnika kojemu sam se gorljivo molio. Malo po malo svojim trudom i napornim radom puno toga sam napravio, stekao, ali i upoznao svoju suprugu Ljubicu i tako 1959. godine osnovao obitelj. A nju sam upoznao upravo na blagdan svetoga Antuna u podvinjskoj crkvi.
Vjerujete li da je sveti Antun zaslužan što ste baš njemu na čast posvećenoj crkvi upoznali svoju suprugu Ljubicu?
Ne znam je li sveti Ante baš tako htio, to ne mogu reći, ali s obzirom da ja jako vjerujem njemu, sigurno da je njegov moćan zagovor tome uvelike pomogao.
Kako je izgledao susret vas i vaše sad pokojne supruge Ljubice kod svetog Antuna u Podvinju?
Moja Ljubica je svake godine iz Glogovice dolazila na zavjet svetom Anti u Podvinje, a budući da je moj otac bio veliki vjernik koji je pješačio svake godine Sinjskoj Gospi 35 km dok je živio tamo, tu hodočasničku ljubav prenijeo je i na mene.Tako smo se mi uvijek na Antunovo družili u dvorištu crkve u Podvinju i tu smo se moja Ljubica i ja zbližili i 1959. godine i vjenčali.
Je li vam još nekada pomogao moćan zagovor svetog Antuna?
Godine 1964. na blagdan svetog Ivana Krstitelja, pamtim, popodne, navukli su se teški oblaci, spremalo se veliko nevrijeme. Inače, pamtim na blagdan svetoga Ive uvijek neki oblaci se nadviju, krene nevrijeme, tako je bilo i te godine. Sjećam se kao danas da je bilo, naišao je neki čovjek s obitelji, Romi porijeklom i ja govorim bratu da ga zove da se skloni od nevremena jer, kao što je i nas Bog stvorio tako je i njega.Oni su se sklonili u moju kuću. Ali nevrijeme je toliko bilo snažno da je grom pogodio moju kuću, nažalost moga brata je ubio grom, a ja sam završio u bolnici. Romska obitelj i ja smo preživjeli. Tri dana nisam znao za sebe u bolnici od šoka, no preživio sam. Ne znam je li sveti Antun tome pomogao, ali vjerujem da je. Nikad nisam htio nedjeljom raditi ništa, pa ni svoje konje upregnut, jedino kada su nečiji svatovi bili.Ja danas gledam u ljude, svi nekud žure, svetom nedjeljom rade teške poslove, i onda kažu dogodilo se ovo ili ono. Nedjelja je svetinja i dan kada se Boga poštiva i slavi.
Molite li se svetom Antunu i sada u svakodnevnom životu bez obzira na to što je vaša supruga Ljubica preminula prije devet godina?
Dakako, a kome ću drugome. Moja Ljubica je puno puta pročitala Sveto Pismo i budući da ja nisam toliko načitan, ona mi je svaki dan prepričavala, učila me i govorila o svetom Anti. Kroz njezine priče, moja molitva Njemu još je snažnija i gorljivija.
Imate 86 godina i već ste pomalo narušenog zdravlja. Je li vam teško hodati pješke do Podvinja svetom Antunu u čast?
Ma iskreno, ja sad jedva čekam 13. lipnja. Svake godine na Antunovo ustanem u 2 sata ujutro. U 5 sati krećem pješke i ništa ne jedem i ne pijem dok se ne vratim pješke nazad svojoj kući. I tako evo pune 64 godine.
Što kaže Vaša obitelj na Vašu volju i hrabrost kojom ćete i ove godine pješačiti svetom Anti?
A što će reći, ponude mi uvijek da me odvezu u crkvu, ali ja ne želim nikoga obavezat, i onda ne bih ispunio svoj zavjet i obećanje svetom Anti, da ću u znak zahvalnosti njemu na slavu i čast doći pješke opet i opet iznova. Svake godine me ljudi iz susjednih sela dočekaju ispred kuća i daju mi novčani dar da ponesem u Podvinje u crkvu, znaju već da ide jedan neumorni starac hodočasnik pješke našemu Antunu.
Kada dođete u Podvinje na Antunovo, sjetite li se tih lijepih dana kada ste upoznali svoju družicu Ljubicu baš na tome mjestu?
Kako ne, sjetim se ja svoje Ljube, moje divne ženice, zahvalim najprije dragome Bogu i svetom Antunu što mi ju je poslao u život, zahvalim za sve godine ne baš lagodnog života, ali život je takav. Sjednem na klupu gdje smo Ljuba moja i ja sjedili i razgovarali na Antunovo te davne 1960. godine. Bila su to neka druga vremena ljubavi i sreće u malim stvarima, ali velike vjere u Boga. Jer što je čovjek bez vjere, ništa, i bez vjere i ne vrijedi ništa.
S Matom razgovarala: Anita Terzić za brodportal.hr
Hercegovka.net
