U istočnom krilu Čabulje smjestilo se selo Vrdi koje je iznjedrilo i čovjeka koji je srastao sa svakim njegovim kamenom, svakom njegovom stopom.
On je Markan Marko Golemac rođen 15.08.1960 godine, kao peto dijete od oca Stjepana i majke Mare.
Život nije mazio Markana, koji je rođen kao zdravo dijete, ali već kao petogodišnjak obolijeva od dječje paralize što je već tada Markana obilježilo.
Iako je bio izuzetno živahno dijete i prohodao sa 8 mjeseci, sudbina je pisala drugčiji plan
“Bili su snigovi veliki, a mi dica bi se skupili gori poviše kuće, pa povazdan na snigu spuštali se i tu sam promrzo”, kazat će Markan kad ga upitaju, kako je dospio još kao dječak na štake i na njima proveo cio život, a posljednjih par godina je prikovan za invalidska kolica.
Markan nikada nije išao iz svojih Vrdi nigdje, jedino do bolnica kada bi bio bolestan.
Iako nije nikada išao u školu, naučio je čitati i pisati uz svoju sestru Šimu.
Ali mu je Bog podario izuzetan talent za pisanje pjesama, pa tako I taj dio najbolje opisuje kroz rime:
“Nikad nisam ja u školi bijo
Nije zato što ja nisan tijo
Nisam mogo ja doći do škole
Od malena mene noge bole
Pri lampi se učilo najviše
ja sam gledo kako ona piše
Kad bi ćaća otišo na prugu
Ja sam za njim pisao na lugu
A, mater bi kopala na njivi
Moralo se od nečeg da živi
Tako sam ja bez imalo škole
Bolje čito od Blaža i Jole”
Tako Markan opisuje kako je naučio čitati i pisati.
Poput mnogih obitelji u selima Hercegovine, živjeli su skromno u zajednicama.
Pod istim slamnatim krovom živjelo je par generacija zajedno sa stokom od koje su živjeli.
Tako je uz Markanovu braću i sestre, roditelje, tetku i bake, spavale su u kući njihove krave, ovce i kokoške. To Markan kroz rimu kaže ovako:
“Otac, mater i još dvije babe
Obadvije bile su preslabe
Nas šestero i tetka Iva
I ostalo što je bilo živa
Ovce, mago i Rumava krava
Ostala su dica bila zdrava
Mačak, ćuko leže kraj ognjišta
Ni u podne ti ne vidiš ništa
A kokoši iznad nas na gredi
Svi veseli u onakoj bjedi
Janja, Anđa, Ivan, ja i Šima
Jedno drugo ne vidi od dima
Možda bi se vidilo i bolje
Suze lete, dim za oči kolje
Zime bile studene i duge
Sve nas ćaća hranio sa pruge”
Teški uvjeti u kojima je Markan odrstao nisu umanjivali ljubav i radost koja je u njihovoj trošnoj slamarici koju su dijelili sa životinjama. Što najbolje govori stihom: ‘Svi veseli u onakoj bjedi”
Čovjek koji je ponikao iz ovog našeg krša i kamenjare navikao je na borbu. Snaga se crpila od Boga kroz molitvu.
Tako je ovaj narod opstajao i prevazilazio sve što bi ga snalazilo u životu, baš poput Markana
Impresivno je sve ono što je Markan iako invalid postigao.
Nije dopustio nijednog trena da bolest bude jača od želje i života, te je stvarao i rukama radio sve što je bilo moguće.
Kućansko posuđe od drveta, predmete od drveta i kamena izrađivao je svakodnevno.
Kapije za ograde, duvare i ukrase.
Radio je za sebe i za druge u selu.
Izrađivao je i prekrasne gusle od orahova drveta.
Kada je zagazio u pedesete, kazao je svojoj majci da bi volio voziti auto.
Uz njenu podršku i ohrabrenje Markan je kupio automobil, iako nikada u životu nije bio za upravljačem prijatelj mu je prepustio volan. Markan nikada neće zaboraviti taj dan jer kaže da ga vilica boljela danima nakon tog jer je svaki put tako silno stiskao zube i “kočio”.
Po mnogo čemu je ovaj čovjek specifičan, a najviše su ga hrabrile i proslavljele njegove pjesme koje su svećenici često čitali s oltara.
Markan je pjevao, svirao gusle, diple, usnu harmoniku i svu životnu tegobu pretekao u pjesmu.
Na inicijativu njegove susjede iz djetinjstva Zdravke Marić, za čijom sinijom je kod njezine majke File često sjedio, te Dragana Vidovića, Markanove pjesme će biti ukoričene.
Bit će knjiga o jednom životu i jednom vremenu. O jednom životu u bijedi od koje je smijeh bio jači. O stradanjima i patnjama kroz koje su prolazili ljudi ovoga kraja.
Bit će to knjiga koja će svjedočiti o čovjeku čiji je život bio “Njegova pisma”.
Danas dok u svojim Vrdima sjedeći u invalidskim kolicima s nestrpljenjem iščekuje svoju knjigu, kaže da često poželi da vrati vrijeme i drage ljude od 1977 godine do 1990 godine, a da ima svega što danas ima. Vrijeme se ne može vratiti, ali ga može sačuvati u srcu i pjesmama.
Danas svoju samoću dijeli sa svojim bratom Andrijom i sa svojom pjesmom. Dok priča i prisjeća se svega, suze mu orose lice, miješaju se i sreća i tuga. Miješaju se emocije. Sve prolazi, sve se mnijenja, ali ostaje dio povijesti zabilježen u knjizi : Moj život, moja pisma “, autora Marka Markana Golemca
Daniela Škegro/Hercegovka.net
