Zanimljivjv razgovor vodili smo s Kristinom Koren Kudelić, umjetnicom poduzetnicom iz Zagreba, čija djela ostavljaju neizbrisiv trag.
HN.Uskoro izlazi Vaš prvi samostalni CD, „Pričali su svašta o meni“. Kako je uopće došlo
do te ideje i što očekuješ od njega?
KKK: Zahvaljujem prije svega na prilici. Ideja je došla gotovo slučajno. Moj sin, koji se
godinama bavi glazbom, uglazbio je neke moje tekstove koji su dugo stajali u ladici ili su već
bili objavljeni kao poezija, iako su izvorno pisani za uglazbljivanje. Još početkom 2000-ih
osjećala sam da bi ti tekstovi jednog dana mogli postati pjesme. Dvije pjesme uglazbio je
Marko Tomasović, no kako se izvođač nikad nije pojavio, odlučila sam ih otpjevati sama.
Danas je muzika nešto sasvim drugo, pa ne mogu ni očekivati čudo. Nekada sam se bavila
pjevanjem i čak sam bila na audiciji 1995. za emisiju „Pljesak, molim“, pa sam skupila
hrabrost i rekla sinu da ću otpjevati onako kako mislim da treba, a on napravi glazbu onako
kako osjeća. Tako je nastao zajednički projekt. Cilj nije bio ništa dokazivati, nego dopustiti da
se pjesme čuju. Bila bi šteta da i tekstovi i njegov talent ostanu u ladici.
Razgovarala Daniela Škegro / hercegovka.net
HN. Je li taj CD iskorak ili prirodan nastavak rada?
K.K.K.: Za mene je to prirodan nastavak rada, jer poezija uvijek nađe svoj put. A sve je to poezija.
I život je poezija. Te otpjevane riječi, su već moja poezija koja je našla svoje mjesto u
zbirkama.
HN. Publika Vas poznaje kao pjesnikinju, autoricu, prevoditeljicu i urednicu. Bi li za sebe
rekla da si afirmirana ili još uvijek ne?
K.K.K: Ne znam. Iskreno, biti afirmiran znači živjeti od tog posla, a ja od tog posla živim, plaćam
račune. Ako je to afirmiranost, onda jesam.
HN. Živimo u vremenu brzog sadržaja i sve prisutnije umjetne inteligencije. Ima li, po
Vašem mišljenju, ozbiljna književnost još uvijek svoje mjesto?
K.K.K: Ozbiljna književnost ne uključuje umjetnu inteligenciju kao autora. Koristiti alate poput
ChatGPT-a i potpisivati se kao autor smatram neodgovornim i neetičnim. To je, u suštini,
plagijat. Književnost nastaje iz iskustva živog čovjeka. Iz boli, mirisa, sjećanja, osjećaja. Stroj
ne zna kako miriše bakin kolač niti kakva je kiša pa to ne može ni opisati. U vremenu brzog
sadržaja jedini odgovor na to je autentičnost, znanje i odgovornost prema riječi.
HN. Koja je cijena dugog stvaralačkog puta o kojoj se rijetko govori?
K.K.K: Osim što izgubiš hrpu prijatelja, druge cijene nema. Osjeti se u ovom poslu tko ti pruži ruku i veseli se zajedno s tobom, a tko je tu iz nekih drugih razloga. Najvažnija podrška su moj suprug i moja djeca. I njihovo mi je mišljenje najvažnije. Jer kao vjernica, osim što se Njemu jedinome pravdam za sve postupke, tako mi je važno i što On o svemu tome misli.
Ako mi je dao dar, talent, iskoristit ću ga. Sudjelovala sam na katoličkoj konferenciji „Slijedi
svoj poziv“ u organizaciji Centra Injigo, koji su mi inače bliski jer sam prošla njihove
duhovne vježbe. Učila sam kako prepoznati i iskoristiti svoje talente, što ponuditi drugima a
da je sve u skladu s našim kršćanskim uvjerenjima. I Bogu hvala, kad me On vodi, dobro je.
HN. Pišete već godinama. Iza sebe imate nekoliko objavljenih djela ukupno 25. Jeste li ikada
poželjeli odustati od tog talenta?
K.K.K: Nikada. Otkad sam napisala prvu pjesmu, a još ju čuvam u originalu i na njoj piše datum,
ožujak 1991., nikada od tada mi nije palo na pamet ostaviti se tog talenta jer se jedino na taj
način „liječim“. Pisanje je moj način nošenja s teretima života. Bez njega ne bih bila cjelovita.
HN. Pišete li da bi razumjeli svijet ili da bi preživjeli u njemu?
K.K.K: Sigurno da bih preživjela. Često sam znala reći da ako ne pišem, umirem. Znalo se
dogoditi da nemam vremena za svoja djela, jer ih istovremeno pišem po nekoliko, a prsti već
svrbe. Jedva čekam vrijeme samo moje, da bih se posvetila upravo tome što najviše volim,
pisanju. A svijet ionako nikad nije razumio mene.
HN. Koju Vam je knjigu bilo najteže napisati?
K.K.K: Ona koju još uvijek pišem, „Nikome ni riječ“. Pišem ju već jako dugo, predugo. Prvo sam
ju odgađala jer mi je tata bio živ, pa nisam htjela njega povrijediti. Sad ne želim majku
povrijediti, pa ju ponovno odgađam. U toj knjizi opisala sam cijelo svoje djetinjstvo i sve što
sam prošla. Očito će još malo pričekati.
HN. Urednica ste u izdavačkoj kući Diligo liber koju ste otvorila zajedno sa suprugom
Ivicom. Kako Vaša vjera utječe na djela koja objavljujete? I koja su to djela koja su
vam prioritet u uredničkom angažmanu?
K.K.K: Prije svega, tu smo izdavačku kuću otvorili isključivo zbog autora koji pišu poeziju i ne znaju kome se mogu obratiti, jer u Hrvatskoj ne postoji izdavačka kuća kojoj je poezija
prioritet. Nama je, prvo ona, a onda ostalo. Kao urednica, čitam sve što nam stiže na mail, bez obzira na tematiku. Isključujemo sva ona djela koja nisu u skladu s našom vjerom, poput
vrijeđanja ili ponižavanja, također djela koja su nekog drugog religijskog karaktera. Kada smo
počeli raditi taj posao, rekla sam da protiv Boga neću ići i toga se držimo.
HN. Postoje li rukopisi koji su Vas promijenili kao urednicu, ali i kao osobu?
K.K.K: Da, definitivno postoje. Neki autori koji su toliko malo poznati široj javnosti, pišu kao
iskusni književnici, a možda čak i bolje. Neka djela su toliko duboka, a rečenice lijepo
sročene. Ima djela nakon kojih jednostavno poklopim laptop i još razmišljam o njima. Ima
djela nad kojima plačem, danima, pa se moram skoncentrirati na ostala djela.
HN. Što danas smatrate svojim najvećim uspjehom, a što porazom?
K.K.K: Najveći uspjeh su moja djeca. Sama sam ih odgojila unatoč svemu. Danas sam i baka. Sin koji se bavi muzikom ujedno je osoba s invaliditetom i radi s nama kao grafički urednik. Ni bez njega sve naše naslovnice ne bi bile ovakve kakve jesu. Kći Emilia također radi s nama.
Najmlađi se još uvijek školuje. Oni su moje najveće postignuće i znam da sam izgradila čvrstitemelj. Ako skrenu, znat će se vratiti. Sve drugo je samo volja Božja. Ako nešto nije išlo, nije.
I s tim se nosim bez ikakvih problema.
HN. Što bi voljeli da ostane iza Vašeg rada, ne kao naslov knjige ili izdanje, nego kao trag?
K.K.K: Voljela bih da ostane trag istine. Da se u onome što sam radila osjeti poštenje prema riječi,prema čovjeku i prema daru koji mi je povjeren. Ne težim dojmu ni glasnosti, ni o tome hoće li me tko prepoznati na ulici, nego smislu. Ako netko u mojim tekstovima ili pjesmama pronađe utjehu, prepozna samog sebe ili snagu da izdrži vlastiti put, tada znam da moj rad nije
bio uzaludan. Sve drugo ionako pripada vremenu, a ne meni.
Hercegovka.net
