Ustavni sud naglašava da tisak igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu, pa iako tisak ne smije prekoračiti određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, on je, ipak, dužan priopćavati, na način koji je sukladan njegovim dužnostima i obvezama, informacije i ideje o svim pitanjima o javnom interesu. Ne samo da je tisak dužan priopćavati takve informacije i ideje već javnost ima pravo primati ih. Da je drugačije, tisak ne bi bio u mogućnosti vršiti svoju vitalnu ulogu – „čuvara javnosti“. Predlažem Vijeću da pokrene inicijativu u pravcu zakonskog rješenja za poboljšanje ponašanja na društvenim mrežama jer komuniciranje na istima daje ogromna zadovoljstva, ali ako ta sloboda govora i izražavanja prelazi granice civiliziranog i uljudnog ponašanja, te je u cilju omalovažavanja i vrijeđanja drugih osoba s namjerom da im se nanese bol, onda takve osobe moraju odgovarati zbog nasilja prema drugim ljudima
Ugledna mostarska odvjetnica Nada Dalipagić, suradnik Udruge BH. novinari i pravni ekspert za pitanja medija, na nedavnom treningu novinara u Mostaru podnijela je zahtjev Vijeću za tisak Bosne i Hercegovine da se stane u kraj Cyber nasilju. Također je iznijela svoje višegodišnje iskustvo u radu sa sudovima u oblasti medijskih sloboda i tužbama za klevete koje političari sve više pokreću kako bi spriječili pisanje o njihovim nepravilnostima. Dalipagić naglašava da je tu bitan kriterij koji se uzima u obzir način na koji su pribavljene informacije tj. da li se sa osobom koja je u pitanju kontaktiralo i da li joj je dana mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj način se utvrđuje je li novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova obrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite:
”Kao dugogodišnji član Žalbene komisije Vijeća za tisak BiH, bila sam svjedok koliko je Vijeće za tisak, a napose Žalbena komisija Vijeća za tisak učinila u pravcu da se tisak u BiH pridržava općeprihvaćenih društvenih standarda pristojnosti i poštivanja etničkih, kulturnih i religijskih raznolikosti BiH, te na jačanju dužnosti novinara i izdavača da poštuju potrebe građana za korisnim, blagovremenim i relevantnim informacijama, uz istovremeno jačanje načela slobode informiranja i prava na pravedan komentar i kritično novinarstvo.
Također, mnogo je učinjeno i na razvijanju i pridržavanju standarda o ravnopravnosti spolova i poštivanju osobnosti kao integralnog dijela ljudskih prava jer tisak mora štititi prava pojedinaca i istovremeno podržavati pravo na informaciju koja služi javnom interesu.
Imajući prednje u vidu, mislim da je Vijeće za tisak upravo onaj koji bi trebao pokrenuti inicijativu za zakonsko reguliranje ponašanja na društvenim mrežama jer smo svakodnevno u prilici biti svjedoci Cyber nasilja ( Cyberbullying).
Ova vrsta nasilja poprima velike razmjere, te smo također svjedoci velikog broja ne samo duhovne patnje onih osoba koje su predmet ovakvog nasilja, nego i čestih samoubojstava zbog izloženosti ovakvoj vrsti nasilja.
GOVOR MRŽNJE NIJE SLOBODA GOVORA
Sloboda izražavanja je neophodan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te je s toga garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim garantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničenje slobode izražavanja s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava garantiranog Ustavom, može biti tek iznimka od ovog prava koja je u demokratskom društvu dopuštena samo ako to ograničenje ničim ne ugrožava navedeno načelo, nego ga potvrđuje.
To je stajalište Ustavnog suda BiH i Europskog suda za ljudska prava.
Koristit ću se isključivo stajalištima Ustavnog suda BiH iz njihovih odluka, koja stajališta se primjenjuju u odlukama niže stepenih sudova tj. Općinskih i Županijskih-Kantonalnih sudova, a odnose se na govor mržnje, odnosno slobodu izražavanja.
U obrazloženju odluke Ustavnog suda BiH broj: AP-5008/13 utvrđena je povreda članka II/3 Ustava BiH i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime , Ustavni sud u istoj odluci podsjeća da pravo na privatni život iz članka 8. Europske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije spadaju u skupinu tzv. kvalificiranih prava za koje je karakteristično da prvim stavkom definiraju stvarno pravo, a drugim stavkom definiraju dozvoljeno miješanje i ograničenje tih prava pod uvjetima propisanim drugim stavkom. Ustavni sud ukazuje da članak 8. Europske konvencije štiti pojedinca od proizvoljnog miješanja države u njegov privatni život, te da država, osim toga ima i pozitivnu obvezu osigurati poštovanje privatnog života pojedinca. Sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i jedan od temeljnih uvjeta za njegov napredak i samo ostvarenje svakog pojedinca. Kada je u pitanju članak 10. stavak 2. Europske konvencije, valja podsjetiti da se sloboda izražavanja odnosi ne samo na „informacije“ ili „ ideje“ koje naiđu na pozitivan ili ravnodušan prijem ili koje se smatraju neuvredljivim, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju. To su pretpostavke pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih jedno demokratsko društvo ne može postojati. Kao što je propisano člankom 10. Europske konvencije sloboda izražavanja može biti podložna iznimkama, koje, međutim, moraju biti strogo ograničene, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora biti ubjedljivo utvrđena.
Pri tome, Ustavni sud naglašava da tisak igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu, pa iako tisak ne smije prekoračiti određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, on je, ipak, dužan priopćavati, na način koji je sukladan njegovim dužnostima i obvezama, informacije i ideje o svim pitanjima o javnom interesu. Ne samo da je tisak dužan priopćavati takve informacije i ideje već javnost ima pravo primati ih. Da je drugačije, tisak ne bi bio u mogućnosti vršiti svoju vitalnu ulogu – „čuvara javnosti“ ( Odluka Europskog suda, Bladet Tromso protiv Norveške broj: 21980/93).
U svezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz članka 8. Europske konvencije i prava iz članka 10. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterije koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterij se odnosi na doprinos članka debati od općeg interesa, što, prema praksi Europskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od općeg interesa ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Pri tome Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od općeg interesa ukazuje da tisak ispunjava svoju ulogu „ čuvara javnog interesa“ a, u protivnom, tisak ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija osobe o kojoj je riječ i narav aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterij povezan s prethodnim. U svezi s tim mora se napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Sukladno tome, dok privatna osoba, nepoznata javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Temeljna razlika koja se mora povući odnosi se na izvješćivanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u svezi sa političarima koji obnašaju svoje zvanične funkcije i izvješćivanje o pojedinostima iz privatnog života osobe koja ne obnaša takve funkcije.
Dok u prvom slučaju tisak vrši svoju ulogu „ čuvara javnosti“ u demokratskoj zemlji time što priopćava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važno u drugom slučaju.
Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije tj. da li se sa osobom koja je u pitanju kontaktiralo i da li joj je dana mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj način se utvrđuje je li novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova obrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Europski sud, a primjenjujući ovaj kriterij, pridavao je veliku važnost tome jesu li domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informaciju, jesu li ih pokušali verificirati sa aplikantima prije objave i omogućili im da odgovore na navode. Ostali faktori koji se također uzimaju u obzir su prethodno ponašanje osobe o kojoj se piše ( npr. da li je ta osoba već sama o sebi iznosila neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objave, te težina nametnute sankcije.
Kako su i Europski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi sa istim pitanjima već ranije ukazali, postoji jasna razlika između informacije ( činjenice) i mišljenja ( vrijednosne ocjene) , jer postojanje činjenice može dokazati, a za istinu ma osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz ( vidi Europski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 08.07.1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj: AP 1005/04 od 02.12.2005. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj: 45/06).
S druge strane, tisak igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu prava drugih i potrebu da se spriječi objavljivanje povjerljivih informacija, dužnost tiska je, na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i odgovornostima, da pruži i saopći informacije koje se tiču ponašanje zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost tiska da prenosi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti da dobije takve informacije . Članak 10. Europske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije ( vidi Europski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20.07.2004. godine, aplikacija broj: 49418/99, stav 40 (e) ).
Ipak članak 10. Europske konvencije ne garantira neograničenu slobodu izražavanja, čak i kad se radi o izvještavanju tiska o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema članku 10. stav 2. Europske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i „dužnost i obveze“ koje se primjenjuju i na tisak, a koje naročito postaju značajne kada se napada reputacija privatnih lica i kada se umanjuju „prava drugih“. Zbog toga se u pogledu činjenica, novinarima uzima u obzir obrana da su postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti točne i pouzdane informacije u skladu sa novinskom etikom ( vidi već citiranu presudu Selisto stav 54.) U principu, obrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima opravdan cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori u potvrđivanju činjenica, mediji se neće smatrati odgovornima čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
Iz odluke Ustavnog suda BiH broj: AP 1676/08 vidljivo je da je zauzeto stajalište da ugroziti na bilo koji način slobodu izražavanja i slobodu medija ne znači samo ugroziti neka osobna prava novinara garantirana Ustavom, nego to znači ugroziti jedno od ključnih načela demokratskog društva, pa s toga i samu demokraciju kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarivanje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda.
To međutim ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo ni jedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Stoga je ključna uloga i zadaća neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje te slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obvezu, naložiti ograničavajuću ili kaznenu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u BiH oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden Zakonom o zaštiti od klevete. Ovi zakoni detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stupanj zaštite slobode izražavanja od onog minimalnog predviđenog Europskom konvencijom.
Valja posebno napomenuti da je člankom 145. a) Kaznenog zakona BiH propisano kazneno djelo Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti kojim je propisano :
Ko javno izaziva ili raspiruje nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima, kao i drugima koji žive ili borave u BiH , kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
Ko kazneno djelo iz stava 1. ovog člana počini zloupotrebom svog položaja ili ovlaštenja, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Kaznenim zakonom F BiH, u članku 163. također je propisano kazneno djelo Izazivanje narodnosne , rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti kojim je propisano:
Ko javno izaziva ili raspaljuje narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
Ko kazneno djelo iz stavka 1. ovog člana učini prisilom, zlostavljanjem, ugrožavanjem sigurnosti, izlaganjem poruzi narodnosnih, etničkih ili vjerskih simbola, oštećenjem tuđih stvari, skrnavljenjem spomenika, spomen – obilježja ili grobova, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
Ko kazneno djelo iz stava 1. ovog člana počini zloupotrebom svoga položaja ili ovlaštenja, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Ko krivično djelo iz stava 2. ovog člana učini zloupotrebom položaja ili ovlasti, ili ako je zbog tog djela došlo do nereda, nasilja ili drugih teških posljedica za zajednički život konstitutivnih naroda i ostalih koji žive u Federaciji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
CYBER NASILJE
Cyber nasilje je zlostavljanje korištenjem digitalnih tehnologija, te se može događati na društvenim mrežama, platformama za dopisivanje i igranje igrica i mobilnih telefona. Riječ je o ponašanju koje se ponavlja s namjerom zastrašivanja, izazivanja bijesa ili sramoćenja onih koji su na meti, kao na primjer :
– širenje laži ili objavljivanje slika čiji je cilj osramotiti nekoga na društvenim mrežama,
– slanje uvredljivih poruka ili prijetnji putem platformi za dopisivanje,
– lažno predstavljanje i slanje zlonamjernih poruka u ime drugih osoba.
Osjećaj da ih drugi ismijavaju ili uznemiravaju može spriječiti ljude, a posebno mlade da progovore i pokušaju riješiti problem, a u ekstremnim slučajevima, Cyber nasilje može dovesti i do samoubojstva, jer se osoba osjeća uzrujano, postiđeno, te često ima i fizičke bolove.
Imajući sve prednje u vidu, predlažem Žalbenoj komisiji Vijeća za tisak da pokrene inicijativu u pravcu zakonskog rješenja za poboljšanje ponašanja na društvenim mrežama jer komuniciranje na istima daje ogromna zadovoljstva, ali ako ta sloboda govora i izražavanja prelazi granice civiliziranog i uljudnog ponašanja, te je u cilju omalovažavanja i vrijeđanja drugih osoba s namjerom da im se nanese bol, onda takve osobe moraju odgovarati zbog nasilja prema drugim ljudima” piše u svom dopisu odvjetnica Nada Dalipagić, višegodišnji suradnik Udruge novinara Bosne i Hercegovine.
Izvor:IZDVOJENO.ba
