Dok gori netaknuta priroda u Ramskom kraju, osjećam veliku tugu zbog tog.
Svatko normalan osjeti grč u želucu kada vidi bilo gdje da gori, a intenzitet je jači kada je to kraj koji posebno znači.
Piše: Daniela Škegro
Nisam Ramkinja, ali taj kraj je duboko urezan u moje srce zbog puno toga.
Vjerujem, svatko onaj, tko je kročio u ovaj kraj sjeverne Hercegovine, podjednako nosi sobom lijepe uspomene. Nikada se u životu nikome nisam dodvoravala jer to protiv svih mojih moralnih načela, ali zato sve ono što uđe u moje srce, kao divna uspomena, želim podijeliti taj osjećaj s drugima.
Prirodne ljepote Ramskog kraja su nestvarne, a ljepotu im krunišu ljudi toga kraja. Bez tog, ne bi imalo tu čarobnu moć da nas prati i ide s nama kroz život.
Tu bez dvojbe još uvijek možete sresti ljude koji će iako vas vide prvi put, ophoditi se s vama kao da ste im obitelj.
Tu će vas dočekati i ugostiti kao rijetko gdje drugo.
Iz Rame se nikada ne vraća “praznih ruku”. Rado podijele ono što imaju sa svojim gostima.
Još uvijek su oni koji imaju čist, neokaljan obraz.
Sa svime time, kao da nas “obavežu” da ih nosimo u srcu, takve divne ljude, kakvi doista i jesu. “Zarobe ” nas svojom jednostavnošću i iskrenošću.
Kada sam u jednoj medijskoj izjavi pomenula da bih voljela živjeti u Ramskom kraju, vjerovali ili ne, dobila sam ponudu, ako želim na dar, ne jedno, već dva zemljišta.
Zamislite, kakvi su to dobri i posebni ljudi, koji su spremni pokloniti dio zemlje do svog rodnog ognjišta.
To ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Može samo da im se čovjek divi na tomu.
I tako dok gledam ove strahovito tužne scene, kako gori stoljetna borovina. Kako plamen guta prirodne ljepote Bogom dane. Kako u nepovrat izgaraju domovi svih životinja koje su živjele u tim šumama.
Ovdje je bilo posve normalno vidjeti jelene, srne i malo lane, kako izlaze iz svojih šumskih domova. Čuti noću njihove zvuke. I oni su živa bića koja su ostala bez svojih prirodnih staništa, uništenih ovim požarom.
Danas, umjesto mirisa borove šume i cvijeća, osjeti se miris paleži. I ono što najviše tjera na revolt je pomisao da je takvo zlodjelo učinila ljudska ruka. Ni zamisliti ne mogu što je u glavama tih bolesnih ljudi koji se odluče uništavati bez milosti ono što Bog daje.
Teško je i pri samoj pomisliti, što osjećaju ljudi čijim se domovima približavala ova razarajuća plamteća stihija.
Bogu hvala, za sada su svi domovi ostali netaknuti.
No, njihova bol za uništenom prirodom itekako će ih još dugo boljeti. Baš kao što boli i sve nas koji gledamo ove nemile scene.
Rama će izdržati, preživjeti, opstati, baš kao što je i nebrojeno puta do sada.
Ovoga puta su joj zapalili biserje prirodno. Pokušavajući umanjiti ljepotu Bogom danu. Ali, ne ide to tako lako.
Božja ruka je iznad svih nas.
Kad Bog daje, iznova rađa, niče iz kamena I iz plamena!
S vama sam u mislima i molitvama.
Milosni Isuse, priteci u pomoć narodu svom
Daniela Škegro/Hercegovka.net
