Jure Đinkić najstariji rudar, jedan od kopača mostarskog crnog zlata, usnio je vječni san, sinoć u 95. godini života, samo dva dana prije svete Barbare zaštitnice rudara ,koja se obilježava 4. prosinca.
Jure je bio u mirovini 43 godine.
Cjeli svoj radni vijek proveo je u mostarskom rudniku mrkog uglja, u jami “Titovo okno”, a otišao je u mirovinu samo tri godine prije već je jama potopljena i zauvijek prestala s radom. Još desetak godina iza toga ostao je s radom površinski kop, odnosno do početka Domovisnkog rata, kada rudnik zauvijek prestaje s radom.
Mostarski rudnik se još zvao i “Goranački rudnik” jer je najviše rudara bilo iz Goranaca, od kud je i Jure. Svi oni su se kao i Jure mladi zaposlili u rudnik, kupili zemljišta u Mostaru, sagradili kuće i zasnovali svoje obitelji, te tu obitavali od posljednjeg dana života.
Mostarski rudari su živi spomenici jednog vremena, sa svom težinom i tegobom koji je nosio ovaj teški posao, ali i s jednom snagom ljudi ovog krša i kamenjara koja je prkosila svakom vremenu i svakoj tegobi.
Vrlo značajnu knjigu “Mostarski rudnici”, napisao je Dragan Vidović prije desetak godina.
Važno je pomenuti da je u vrijeme kada je knjiga o rudarima objavljena, bilo živih oko pedeset rudara. Danas ih se živih, može nabrojati na prste jedne ruke.
Naime, Dragan je sin rudara, pokojnog Jure Vidovića, pa je svako slovo i svaka riječ napisana u knjizi istinita priča rudara, koja slavi ustrajnost i borbu rudara.
Svaki dan je silazak u rudnik bio borba između života i smrti, kako bi se mrčavim i žuljavim rukama zaradila kora kruha, kojom su rudari hranili svoje mnogobrojne članove obitelji.
U knjizi su osim Jurinih priča, priče i drugih rudara, a svakako među njima i Jure Đinkića.
Kratki ulomak iz knjige:
“Na Rudniku se koristio veliki broj njemačkih riječi. U jami se bušilo kobrom, bušilicom koja ima borer oko tri centimetra. “Ako se slučajno znalo da je u blizini vatra ili voda, tada bi se bušilo dublje od uobičajenog kako bi se što prije došlo do onoga što te čeka.”
Jure Đinkić je otkrio i rudarsku klupu, koja je još jednim simbolom mostarskih rudara. Naime, rudari bi “počivali” (odmarali) na toj klupi s koje se ispred njih pružao nestvarno lijep pogleda na grad Mostar i zelenooku ljepoticu Neretvu, koja kao da im je poručivala da teče i zbog njih.
Kako klupa ne bi samo ostala u sjećanjima nekih, te obrasla korovom, opet je Dragan Vidović pokrenuo akciju, te s nekolicinom svojim prijatelja podigli spomen klupu. Klupu na kojoj više ne odmaraju rudari, ali koja itekako svjedoči o minulom vremenu i pruža onaj isti pogled na grad Mostar i Neretvu.
Ovaj put Neretva “ne poručuje” rudarima jer rudara više nema. Ali itekako budi uspomene svih onih koji su odrasli uz očeve rudare, jedući taj kruh, te izrasli u čestite i poštene ljude.
Spomenik, klupa rudara svečano je otkrivena i blagoslovljena 2021. godine. na blagdan svetog Jure, koji se slavi 23. travnja.
Pokojni Jure Đinkić je tada u svojoj devedesetoj godini se popeo pješice do klupe te nazočio svečanosti.
I tako dan za danom, u tišini odlaze rudari, svjedoci jednog vremena, ali iza njih ostaju priče i klupe koje će podsjećati na njih i živjeti i nakon njihova života.
Daniela Škegro/Hercegovka.net
