Ivana Falak: Da je starac nekoć samo zavolio njezino mlado lijepo lice, punačke usne i sjajnu plavu kosu, danas bi mu ih starost ukrala

Date:

Prišao joj je na bolničkim hodnicima. I zaustavio par trenutaka medicinsku sestru koja je gospošu u invalidskim kolicima premještala na drugi odjel.

Piše:Ivana Falak

– Ali gospodine, pacijentica ne može govoriti. A neće vas ni prepoznati.

– Pustite me, molim vas par trenutaka.

Spustio se na koljena i uhvatio drhtave modre ruke svoje bolesne supruge.

Poljubio joj staro izborano celo.

– Najljepša si, znaš!?

Par suza skotrljalo se niz staričino lice na zvuk glasa njezinog supruga. I one nemoćne drhtave ruke napraviše najjači stisak njegovih dlanova. 

Taj snašni stisak drhtavih dlanova nas podsjeća na smisao života. Snaga u nemoći. Odgovara na pitanje ‘Što znači voljeti’?

Ono što u srcu sagradiš nikad ne može biti srušeno, ono što u srce upišeš nikad ne može biti izbrisano, ono što srcem stvoriš nikad ti ne mogu oduzeti. Ono sto srcem daruješ, vraća ti se stostruko, ono što srcem radiš jedino vrijedi, one fotografije koje sa voljenom osobom objaviš u srcu ostaju zauvijek.

Da je starac nekoć samo zavolio njezino mlado lijepo lice, punačke usne i sjajnu plavu kosu, danas bi mu ih starost ukrala. 

Da je starica zavoljela njegovo sjajno odijelo, mišice, izgrađene kvadrate, danas na umoru, čekajući posljednji dah ne bi pustila suzu na zvuk njegovog staračkog tihog glasa i osjetila drhtaj srca na dodir njegovih dlanova. A oni su se zavoljeli bez neke standardne definicije. Dovoljno da im se duše prepoznaju i razmjene jezik ljubavi. I nije bitno srcu sto im je starost oduzela vid, sluh i govor. Nije srcu bitno što medicina nema lijepe prognoze.

Ljubav. Najmoćnija i najsvetija sila. Sažeta u jedan čvrsti stisak na umoru života.

Kad se sve sruši u potresu života, kad nam starost i bolest dođu kao nenajavljeni gosti, kad nas pogode ratovi tuđih losih namjera, kad medicina odustane od nas. Neki dlanovi će nas podsjetiti da je sve imalo smisla. Kad bez glasa ostanemo suze radosnice će biti odgovor na nečiji glas ljubavi. Kad nam noge budu nemoćne za nove životne korake a tijelo preslabo za nove gradnje netko će nas svojim stiskom dlanova podsjetiti: Da smo uspjeli izgraditi ono što je opipljivo srcu, kad nam ruke budu nemoćne a oči slijepe za sve vanjsko.

Hercegovka.net

Share post:

More like this
Related

Večeras će se u Hercegovini paliti svitnjaci

"Bolje da izumre selo već običaji" - kaže stara...

Mostarke dotjerane usprkos visokim temperaturama

Živa na termometru u Mostaru prelazi iznad 40 stupnjeva.Mostarke...

Kilometre gazi s lakoćom: Majka i njen autistični sin Veljko pješače do Ostroga

Sedamnaestogodišnji Veljko Jaćimović koji ima autizam i njegova majka...

Ovu biljku zovu ‘crveno zlato’: Kilogram se prodaje i za 3000 dolara, može se dobro zaraditi

Korišten kao lijek i bojilo, šafran je poznat od...