Ljubav koju je rat u Konjicu zaustavio, procvjetala je u Mostaru
Postoje životne priče koje ne slijede pravocrtan put, već se lome, zastaju i ponovno rađaju – snažnije i ljepše nego prije. Upravo takvu priču nosi Ivana Boras, žena čiji je umjetnički dar prepoznat još u djetinjstvu, ali je na dugih dvadeset godina utihnuo pod teretom životnih okolnosti, rata i majčinstva. No ono što je Bog usadio u srce nikada ne nestaje – samo čeka pravi trenutak da ponovno procvjeta.
Iz tišine obiteljskog života i sasvim obične svakodnevice rodila se izvanredna priča o povratku umjetnosti, hrabrosti, vjeri i podršci najbližih. Danas njezina djela krase domove diljem svijeta, a njezina životna priča nadahnjuje sve one koji su ikada posumnjali u vlastiti dar. Ivana nije samo umjetnica – ona je dokaz da nikada nije kasno započeti iznova i slijediti ono što nosimo u duši.
Njezina životna priča isprepletena je ljubavlju, gubicima, izazovima i novim počecima. Ljubav koju je rat u Konjicu privremeno zaustavio pronašla je svoj nastavak i puni procvat u Mostaru, gradu u kojem je Ivana izgradila obitelj, pronašla svoj mir i ponovno otkrila talent koji je godinama strpljivo čekao svoj trenutak.
U razgovoru koji slijedi Ivana Boras otvoreno govori o djetinjstvu, ratnim godinama, obitelji, umjetnosti i putu koji ju je doveo do toga da danas svojim djelima ostavlja trag daleko izvan granica svoje domovine.
Razgovarala:Daniela Škegro
Ivana, Vaš umjetnički put započeo je još u djetinjstvu, ali je rat prekinuo taj kontinuitet. Kako danas gledate na to razdoblje života i koliko je ono oblikovalo Vas kao osobu i umjetnicu?
Moja ljubav prema umjetnosti rodila se još u djetinjstvu u Konjicu, gradu u kojem sam odrasla. Tadašnja nastavnica Vera Arapović prepoznala je moj talent i poticala me da sudjelujem na likovnim natjecanjima na kojima su moji radovi ostvarivali zapažene rezultate. Nažalost, rat je prekinuo jedno bezbrižno razdoblje života i odvojio me od grada u kojem sam odrasla. Tada sam, na neki način, prekinula i vezu s umjetnošću.
Danas na to razdoblje gledam kao na životnu školu koja me naučila koliko su važni upornost, vjera i nada. Upravo su me ta iskustva oblikovala kao osobu, ali i kao umjetnicu. Naučila sam cijeniti svaki novi početak i vjerovati da se snovi mogu ostvariti bez obzira na to koliko dugo čekali.
Nakon više od 20 godina ponovno ste se vratili slikanju. Što je bio ključni trenutak koji Vas je potaknuo da ponovno uzmete olovku i kist u ruke?
Nakon završetka srednje škole udala sam se i svoj život posvetila obitelji i majčinstvu. Umjetnost je dugo bila po strani, ali nikada nije nestala iz mene. U četvrtoj trudnoći ponovno sam počela crtati grafitnom olovkom, više iz potrebe da izrazim ono što nosim u sebi.
Ključni trenutak dogodio se kada je moj suprug vidio moje radove. Njegova podrška bila je presudna. Jednoga dana donio mi je platno i akrilne boje te me potaknuo da nastavim stvarati. Taj njegov čin probudio je u meni staru ljubav prema slikanju i od tada se više nisam zaustavila.
Vaši radovi danas krase domove diljem svijeta, a posebno se ističu religijski motivi poput „Zlatnog Isusa“. Odakle crpite inspiraciju za takva djela i što ona Vama osobno znače?
Najveću inspiraciju pronalazim u vjeri. Religijski motivi za mene nisu samo umjetnička djela, nego i način da prenesem poruku nade, ljubavi i mira. Kada slikam Isusa, Gospu ili svece, osjećam posebnu povezanost s onim što stvaram.
Posebno mjesto među mojim radovima zauzima „Zlatni Isus“, slika koja je pronašla put do mnogih domova u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj pa čak i Sjedinjenim Američkim Državama. To mi je velika čast jer znam da moje slike ljudima donose radost, vjeru i duhovnu snagu.
Osim slikarstva, uspješno ste pokrenuli i kreativni rad sa stiroporom. Vaši radovi često nose vjerske motive. Odakle ideja za takav oblik stvaralaštva?
Sve je počelo sasvim spontano. Za Božić sam željela izraditi nešto posebno za svoju djecu pa sam napravila jelene od stiropora. Objavila sam ih na društvenim mrežama, a reakcije su bile iznad svih očekivanja. Ubrzo su počele stizati narudžbe, najprije za jelene, a zatim i za božićne motive poput Djeda Božićnjaka i pingvina.
Kasnije sam počela izrađivati i vjerske motive te dekoracije za pričesti, krizme i druge svečanosti. Ljudi su prepoznali vrijednost ručnog rada. Svaka figura prolazi kroz moje ruke – od crtanja i rezanja do bojanja. Upravo zato svaki rad ima svoju posebnost i svoju priču.
Kako uspijevate uskladiti umjetnost, obiteljski život i poduzetništvo te što biste poručili mladima koji se boje krenuti putem umjetnosti?
Nije uvijek lako uskladiti obiteljske obveze, umjetnost i posao, ali kada nešto radite iz ljubavi, pronađete način. Moja obitelj najveća mi je podrška i bez nje mnogo toga ne bi bilo moguće.
Mladima bih poručila da ne zakopavaju talent koji im je Bog dao. Dar je poput dukata koji treba umnažati. Važno je učiti, usavršavati se i svakodnevno vježbati jer se upravo kroz rad najviše napreduje. Također, ne treba odustajati zbog ljudi koji govore da se od umjetnosti ne može živjeti. Možda je početak težak, ali uz trud, vjeru i upornost granice ne postoje. Neka vam je samo nebo granica.
Kako zainteresirani mogu kupiti ili naručiti Vaše radove? Gdje Vas mogu pronaći i na koji način stupiti u kontakt s Vama?
Zainteresirani me mogu pronaći putem mojih društvenih mreža, gdje redovito objavljujem svoje radove i nove projekte. Narudžbe primam putem poruka, a svaki rad izrađujem s posebnom pažnjom i prema željama kupca.
https://www.facebook.com/ivana.art.2025?locale=hr_HR
Bilo da se radi o slikama s religijskim motivima, portretima, dekoracijama od stiropora za pričesti, krizme, rođendane ili uređenje dječjih soba i igraonica, uvijek nastojim da svaki rad bude jedinstven i izrađen od srca. Najveća nagrada mi je zadovoljstvo ljudi koji u mojim radovima prepoznaju ljubav, trud i vjeru utkane u svaki detalj.
Hvala svima koji prate moj rad i podržavaju domaće, ručno stvaralaštvo.
Daniela Škegro/Hercegovka.net
