Sunce babino, sidi tu i pusti ti svoju staru babu da ti ispriča kako bi mi birvaktile prid Gospojinu provodili vrime. Nije ti to bilo ko sad, naperlitat se i naštiklit pa ić u čaršiju, a ujtra da ne znaš jesi poša ili doša. Bogu vala, tog u nas nikad nije bilo, ti vaši manitanja, ko da ste vragu iz torbe ispali svi po redu. Popili bi i mi dikoju rakiju, al’ nas ne bi bena bolila ko što vas boli. I to bi mi uz lipe pisme, a ne ko vi uz te nabrajače, oslobodi Bože, kako morete od baleka to i slušat? Ko je vidio tako prid Veliku Gospu? Mi bi ti lipo puštali krave da pasu, sine moj, nije ti to ko danas da svako svoje čuva, a da drugom ne dade, beli ima viška, već je svačija krava u svačiji vrta smila. Nije tada postojalo moje, nego naše. I ništa nam valilo nije. Sadili smo i kukuruz, pa bi se častili njime na roštilju, a kakva nam je slast tek bostan bio…
Sine moj, da ti je znat kakva je to čast prid Gospojinu bila, skupilo bi se nas iz sela, pa i oni što su vani otišli. Svi bi se skupili, i momci i cure, pa bi tako i o Bogu i o čivijan pričali, zapivali dikoju, sidili kraj vatre, bilo je svakakvi manitoština. Tako san ti ja dida i upoznala. Znali smo se mi, vazda faljen Isus u prolazu, pa je on otiša vani, na bauštelu. Nisan ti ga ni vidila godinan. Kad tog lita gospodnjeg, vratija se moj Mate iz te Njemačke, i zamirio ti je on mene odman. Dođe on do mene pa upita čija si, pravija se manit taman ko da ne zna. U to vrime mene stra jamio da će taki manit i ostat. A on nako bija pravi lipotan, visok, nije bija ćopast i usukan ki ovi momci danas. Najlipši ti je on bija u taj vakat, da na koga su sva moja dica. Lipi na nj, al’ valan pametni na mene. Ljutnio bi se on kad bi ja to prid sviton kazala, a šta ću, ko kad ne znan lagat.
I tako smo ti se mi zamirali ono nešto dana prid Gospojinu, al’ znaš kako se kaže, od Boga i od komšije se sakrit ne more. Došla ja tako jedne večeri iz polja kući, kad dočeka me ćaća pa upita šta onaj mali Jurin oće sa mnom. A ja jadna do zla Boga, nisan se ni znala snać, kad on reče upitat će ga ujtra kad pođe krave gonit šta je u kastu. Nisan ti ja sinko te noći oka sklopila, dobro li i oće svaki belaj na dobra insana. Al’ nije moj Mate bija manit ko što se meni učinilo, čim je jutro svanilo, zove mene majka, kaže doša neki momak da te vidi. A ja, ni te ni ve, trka niza stepenice, da ga ugledam. Kad ono prid kućon, side i Mate i moj ćaća, i dvi loze prid njima.
“Sidi ćeri, da popričamo malo” – zovni mene ćaća, a mene muka jamila.
Pričali oni tako o svakakvim nekakvim poslovin, o kravam, pa i o toj Njemačkoj i baušteli. Kad pofali njega moj ćaća, reče mu da je pravi momak, kršan, nema šta.
Domalo ode moj Mate za svojin kravama, a ja ostado jedva čekajuć večer da se opet vidimo. Pomogla ja taj dan materi u štali, malo oko kuće, otišla zaćnila vode do čatrnje, i do malo vakat do polja. Obukla ja svoju najlipšu haljinu, splela pletenice i trka tamo. Kad ono tamo nema koga nema, a mog Mate nigdi. Zasekirala se ja, kakav li je belaj sad, kad eto ti njega, iđe ko sritan, a i boca rakije mu u ruci. A rakija šuti samo dok je u boci. Dođe Mate do mene, ispriča mi kako se pripa mog ćaće, al’ vridno bilo kaže. Odmakni on mene malo od sviju pa upita bi li se njegovon zvala. A ja ne znan šta će mi ćaća kazat. Kad kaže Mate da je dobio blagoslov, da je ćaća kaza da ja dobro vidin bi li ja da me privede on svojoj kući. A ja jedva dočekala.
Nije ti u to vrime bilo duge odnje, duga odnja je loš brak, domalo iza Gospojine jamio mene moj Mate prid Bogom, obeća me čuvat u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti.
E zato sine moj, sad ćemo mi lipo dolikare na greblje, da ja svom Mati sviću zapalin i izmolin dikoji očenaš za njega, najteže mi je ovo vrime prid Gospojinu, kad znan da ga više neman i da nije tu da opet kroz naše polje prošetamo i sitimo se naši lipi dana iz mladosti.
Autor:Iva Crnjac, kolovoz, 2023
Hercegovka.net