Iz kamena Neretve, gdje bura mreže plete
rodio se borac, hrvatsko dijete
Metković ga pamti, dres mu nosi čast,
u očima mu vatra, u srcu hrvatska strast.
Na Poljudu snovi, pod reflektorima sjaj,
svaki duel rat je, svaki start je kraj.
Za grb na prsima dao bi i sve,
jer takvi se rađaju – jednom, ne dvaput, ne.
Igore, stijeno, kad zagrmi glas,
ti vodiš kad treba i ne pitaš za spas.
Za dom i za narod, za ponos i čast,
ti igraš do kraja – bez straha, za narod, a ne za vlast
Engleska ga zvala, Španjolska ga znala,
gdje god je kročio – borba je ostala.
Al’ najviše vrijedi kad hrvatska himna krene
kad cijela Hrvatska diše – krv struji kroz vene
Nije lako vodit’, kad svi traže put,
kad te dižu u nebo pa sruše u tren, ljut.
Al’ vođa se poznaje kad najteže je,
kad ostane uspravan i kaže: “Idemo dalje!”
Igore, stijeno, kad zagrmi glas,
ti vodiš kad treba i ne pitaš za spas.
Za dom i za narod, za ponos i čast,
ti igraš do kraja – bez straha za narod, a ne vlast
I kad vrijeme prođe, i kad utiša se sve,
ostat će ime što ne briše se.
Jer nije legenda onaj tko samo pobijedi,
već onaj tko srce ostavi – gdje treba i vrijedi
Iz kamena rođen, u kamenu stoji,
Igor Štimac– ime koje se u ljudske gromade broji
U svakom navijaču, u svakom snu mladom,
živi duh borca – s hrvatskom nadom.
Autor: M.K./ hercegovka.net
