Marijana Dokoza: Dalmatinci uvijek vole doznati što se događa u susjedstvu, a događa se puno toga

U svakom mom djelu ima ponešto mene. Vjerujem da je tako kod svih književnika. Autor ne može od toga pobjeći. Niti ne treba bježati jer time dajemo određenu autentičnost onome što i o čemu pišemo. Uz to je nevjerojatno utkati u neki lik ili rečenicu nešto svoje, odati se, priznati, ispovjediti, a da zapravo nitko nije svjestan da ste to vi. To je kao da se potpuno razotkrijete, promatrate što o tome misle drugi ljudi, oni vam to sami otkrivaju, a nisu svjesni da je to govore o nekom dijelu vašeg bića ili života. Mislim da je to neprocjenjivo.

Piše: Milivoj Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Reče nam to Marijana Dokoza, novinarka i spisateljica. iza koje je već nekoliko romana, zbirka pripovjedaka, knjiga pjesama… A Dokoza, koja živi između Zadra i Frankfurta, glavna je urednica uglednog portala Fenix magazine, koji je prije svega namijenjen našim građanima u Njemačkoj.

Kako ste se našli u novinarstvu, u pisanju, u književnosti? Gdje su bili počeci?

Pisanje je općenito moja velika ljubav od ranog djetinjstva. Moj otac je radio u Narodnom listu, koji danas, na žalost, više ne egzistira, ali svojedobno su to bile najstarije hrvatske novine, čiji je prvi broj izašao davne 1862. godine. Narodni list je izlazio sve do prije nekoliko godina. Novine su imale i svoju tiskaru gdje su se tiskale knjige, pa je otac kući donosio radne primjerke raznih knjiga. Vjerojatno sam kroz to zavoljela knjige, a jedna koja je odredila moj poetski put bila je zbirka pjesama Vesne Parun.

Pjesme i kratke priče sam pisala od malih nogu. Još kao dijete u glavi sam zamišljala razne scenarije. Sjećam se, mi djeca bi morali na spavanje odmah nakon crtića u 19.15 sati, a prije Dnevnika kojeg je otac redovito gledao, Kako mi se još ne bi spavalo, ležala bih i kreirala razne priče u svojoj glavi. Nisam ih nikad zapisivala, ali uvijek sam stvarala likove, radnju, jednostavno cjelovitu priču. Mislim da sam već onda znala kojim ću putem krenuti.

Osim ocu, koji me uvijek poticao, za taj put moram zahvaliti cijenjenom zadarskom književniku Miljenku Mandži, koji je preminuo 2003. godine. Bio je kroničar kulturnih događanja, vodio je kulturnu emisiju na Radio Zadru gdje je i mene ugostio, gdje sam ja imala svoj prvi intervju sa samo 17 godina. Poslije te emisije Miljenko Mandžo i ja smo se nalazili u jednom zadarskom kafiću gdje su dolazili u većini zadarski pjesnici, književnici i glumci, ja sam donosila svoje pjesme a on me je učio kako ih najbolje pisati, kako pretočiti osjećaje u poeziju. U tih nekoliko mjeseci postigao je da se klasični ljubavni pjesmuljci kakve piše jedna 17-godišnjakinja pretvore u pravu poeziju koju nije baš tako lako shvatiti. Svoju sam poeziju predstavljala u Atelieru Benini.

Miljenko Mandžo, je uz vlasnike i slikare Duška i Nevenku Benini  bio spiritus movens tog prostora koji je godinama držao živom zadarsku kulturnu scenu. Moja prva zbirka poezije “Sjene prošlosti” izašla je samo nekoliko mjeseci od Mandžine smrti. Uvijek mi je bilo žao što je nije uspio dočekati jer joj se uz mene najviše radovao. Ona je predstavljala sve što me dotad naučio. Nakon te zbirke krenula sam s prozom, a paralelno s tim i novinarstvom pa sam spojila te tri ljubavi prema poeziji, prozi i novinarstvu koje njegujem do danas.

Ima sve više novinara koji su se, poput vas, okušali u književnosti. Gdje vidite tu neku poveznicu, zajedničku crtu?

Prije svega, ja sam književnica, sanjar, pjesnik…, potom novinar koji prikazuje realnost onakvu kakva ona jeste. Pročitala sam intervju kojeg je dao jedan poznati američki novinar, a u kojem je kazao kako književnik koji jednom uđe u novinarstvo, nikad se više iz toga ne može izvući pa ne može biti dobar književnik jer su njegova djela “okaljana” novinarstvom. Mislim da to nije točno, jer pisac i pjesnik nije posao, to je nešto što je u njemu, dio njega, njegova osobnost, to ne može biti okaljano ničime. Književnost i novinarstvo nadopunjuje jedno drugo. Književnici koji su i novinari mogu vrlo dobro dotaknuti osjećaje publike upravo zbog te umjetničke crte u sebi. Uloga novinara je govoriti o određenim događajima, a novinar koji je i književnik ima mogućnost istražiti aspekte koje konvencionalno novinarstvo zanemaruje.

S druge strane, zahvaljujući novinarstvu, književnik ima tu crtu koja ga uvijek iznova tjera da propituje, istražuje, sagleda situaciju iz više kutova, ima puno veći pregled situacija koje se događaju. Rekla bih kako autor koji je književnik i novinar ima aktivniju interakciju s temom i osobama ili likovima o kojima piše u bilo kojem kontekstu. Novinari koji su i književnici, i obrnuto, imaju onaj unutarnji glas, stil pisanja u kojem mogu upotrijebiti sve ono što im književnost i novinarstvo omogućuje. Od alegorija do činjeničnih informacija. Ali, važno je znati gdje je granica. Na primjer, pod utjecajem neke situacije o kojoj pišem kao novinar, ponekad znam primijeniti elemente koji se koriste u književnosti. No, zato imam dobre kolege koji ime upozore da sam prešla tu granicu između književnosti i novinarstva. Dakle, mislim da je zajednička crta ili poveznica između jednog i drug ta mogućnost međusobnog nadopunjavanja.

Bili ste vrlo mladi kada ste objavili svoje dvije prve knjige, zbirku poezije Sjene prošlosti i roman Izgubljeni u ljudskim mislima. Je li bilo teško izdati prve knjige, naći izdavača?

Kod ovakvih i sličnih pitanja kad me pitaju je li nešto bilo teško, uvijek se sjetim svog oca koji mi je davno rekao kako ću u životu biti sretna jer sam se rodila na blagdan Svih svetih “kad se okupljaju svi sveci”. Rekla bih da sam doista imala sreću jer je i tada, a mislim danas još teže, bilo teško izdati roman, a pogotovo zbirku poezije za koju mnogi misle kako nije isplativa. “Sjene prošlosti” moja je prva zbirka poezije, jako puno odudara od poezije kakvu danas pišem. U to sam vrijeme radila u Zadarskom regionalnu, a baš tih godina je postalo popularno prodavati ili darovati knjige uz novinu. Mislim da je time prvi počeo Jutarnji list. Sjećam se kako su ljudi rano ujutro u redu čekali ispred kioska da kiosk otvori kako bi uspjeli uzeti svoj primjerak novine i dobiti knjigu. Danas je, na žalost, taj prizor teško zamisliv. Tako sam se dogovorila s urednikom i direktorom Zadarskog regionala kako će mi oni tiskati zbirku poezije uz novinu, a izdavač je bila Matica hrvatska Zadar. To je bila 2004. godina, a na promociju zbirke u tadašnji Atrij koji je bio okupljalište svih kulturnjaka i ostalih poznatih Zadrana došlo je preko stotinu ljudi. Atrij je bio pun, a to je danas teško zamisliti na promociji zbirke pjesama i to jedne početnice. Poslije je Matica hrvatska Zadar izdala i roman “Izgubljeni u ljudskim mislima”, a onda je krenulo i traje do danas. Moj otac je imao pravu kad je rekao da ću imati sreće u životu.

Slijedili su romani Naranyin plač, Grijesi, Tragovi i Njegova žena… Ali niste pobjegli niti od poezije – Sjene prošlosti, Dvorac tajni, Prijestupnici… Što vam je teže pisati, gdje se bolje snalazite, osjećate, u pjesmi ili romanu?

Poezija je trenutak, a roman su dani, mjeseci, godine. Poezija se dogodi ili ne dogodi. Stih ne mogu napisati ako se ne dogodi taj nekakav emocionalni trenutak. Poezija vas sustigne kad joj se najmanje nadate.U nekom trenutku vam obuzme um, prožme cijelo biće i onda samo zastanete, uzmete olovku i stih po stih se pojavljuje na vrhu olovke. Jednostavno je ne možete kontrolirati. Dogodi se zbog raznih situacija, misli, razmišljanja….Mislim da je to dobro, jer da ju je moguće kontrolirati, ne bi bila prožeta najdubljim osjećajima. Zato ju je teško podijeliti sa svijetom. Nije mi teško pretočiti je na papir s kojeg će je nekad netko čitati, ali glasno izreći ono što sam stavila na papir je teško. To je kao da ljudima otkrivate sebe, i svoju najdublju nutrinu. Rekla bih da trenutak poezije hvata mene,a ne ja njega. Kod romana je suprotno iako se i tu mora dogoditi trenutak. Kad odaberete temu, ili tema vas, mora se dogoditi trenutak u kojem osjećate da ste spremni početi jedan novi put, novi život, onaj život o kojem govorite i pišete u romanu. Jer, kad pišem roman, ja proživljavam sve što se u njemu događa. Ponekad sam pod tolikim dojmom onog o čemu pišem da mi treba nekoliko trenutaka da se vratim u svoj život.

Koliko u vašim djelima ima vas, slika iz vašeg osobnog života, osjećaja koje ste sami doživjeli?

U svakom mom djelu ima ponešto mene. Vjerujem da je tako kod svih književnika. Autor ne može od toga pobjeći. Niti ne treba bježati jer time dajemo određenu autentičnost onome što i o čemu pišemo. Uz to je nevjerojatno utkati u neki lik ili rečenicu nešto svoje, odati se, priznati, ispovjediti, a da zapravo nitko nije svjestan da ste to vi. To je kao da se potpuno razotkrijete, promatrate što o tome misle drugi ljudi, oni vam to sami otkrivaju, a nisu svjesni da je to govore o nekom dijelu vašeg bića ili života. Mislim da je to neprocjenjivo. Jednom mi je jedan čitatelj rekao kako je ta priča koju sam stvorila u romanu toliko uvjerljiva da je nemoguće da je sama nisam proživjela. Jesam li ili nisam, to ostaje ipak moja tajna. Čak i u pričama koje su pisane prema nekom istinitom događaju kao što je “Njegova žena”, ima ponešto autorovog. Jednstavno autor se ne može oduprijeti tom porivu da u svoja djela unese nešto svoje osobno.

Vaš noviji roman Njegova žena nastao je po istinitoj priči. Zapravo, sve vam je pričala žena silovatelja koji je u ratu u BiH silovao 13-godišnjakinju. Doista jedan poseban način oslikavanja života koji može biti strava. Kako ste se odlučili za tu temu?

Nisam se odlučila, nekako je ta tema pronašla mene. Upoznala sam ženu koja je otkrila tu užasnu tajnu oca svoje djece. U nekom trenutku joj je bilo toliko teško, rekla je kako mora to iz nje ili će je cijela ta situacija uništiti. Ponekad je lakše otkrivati svoje probleme nekom nepoznatom, ili nekome s kime niste toliko bliski, nego članovima obitelji. I tako je krenulo, dan po dan, nastajale su stranice knjige koje su opisivale jedno djetinjstvo, mladost, konzervativnu sredinu i naposljetku užasan zločin od kojeg se mnogi neće oporaviti cijeli život. Specifičnost romana je što o svemu priča žena silovatelja. Dotiče se ne samo svojih osjećaja već i osjećaja žrtve koju je upoznala.

Koliko je bilo zahtjevno karakterizirati lik silovatelja i k tome u ratu?

Zapravo, kad sam doznala što je taj čovjek učinio, kad je prošao početni šok, stvorila se u meni neka ljutnja prema njemu zbog onog što je učinio toj djevojčici, a onda i ženi koja mi je otkrila najintimnije detalje iz svog života s njim. Poznavala sam ga, imala sam ga priliku vidjeti nekoliko puta i zapravo sam pred sobom imala njegov vizualan izgled, a potom sam spajala unutarnje karakteristike s tim izgledom. Mogla sam pisati o onome što mi je njegova žena pričala i zamišljati ga u svakoj toj situaciji. Budući sam i sama bila dijete kad se dogodio rat mogla sam u sebi prizvati onaj strah kojeg sam tad osjećala i smjestiti ga u situaciju o kojoj mi je govorila “njegova žena”. Daleko je to od onog straha kojeg je proživjela ta nesretna djevojčica i djevojčice slične sudbine, ali mi je pomoglo. No, bez obzira bilo u ratu ili izvan rata, teško je uopće zamisliti da je netko sposoban učiniti tako nešto, a pogotovo ući u njegov um, zamišljati njegova djela, slušati njegove riječi kroz glas njegove žene. Bilo je noći kad nisam mogla zaspati jer sam pred sobom vidjela tu djevojčicu. Teško je općenito pisati o toj temi.

Rekli ste jednom kako u svakom čovjeku postoji nešto dobro, pa i u zločincu. Pa, što može biti dobrog u čovjeku iz vašeg romana, koji je počinio tako grozno nedjelo?

Vjerujem da u svakom čovjeku ima nešto dobro, takvog ga je Bog stvorio. Mislim da se dobro i zlo u čovjeku bore, pa čak i u onom za kojeg se izvana čini da je okorjeli zločinac. Kad ravnodušnost pobjedi, rađa se zlo.  Ali nitko se ne rađa sa zlom. Ljudi to zlo opravdavaju situacijom, ali opravdanja nema. Zločin koji je počinio silovatelj ne može se opravdati. Na kraju romana “Njegova žena” silovatelj gleda u svoju kćer i pita se kakav bi život bio da je odlučio krenuti drugim putem. Možda se čak na trenutak kaje zbog svega što je učinio, ali taj tračak dobra, ponovo nadvlada zlo i on pokušava opravdati svoj zločin. U tom sam smislu mislima kad sam rekla kako u svakom čovjeku postoji nešto dobro.

Roman je pobudio zanimanje i u inozemstvu. Preveden je na engleski?

Da, roman je preveden na engleski jezik. Uvršten je među knjige British Library, odnosno British National Library of the United Kingdom, koja je jedna od najvećih knjižnica na svijetu. Potom,  East View, jedan od vodećih pružatelja informacijskih proizvoda i usluga, uključujući časopise i knjige na izvornom jeziku ili prijevodu, surađuje s akademskim institucijama, institucionalnim knjižnicama, je uzeo roman “Njegova žena” za tržište SAD-a . “Njegova žena” će uskoro dobiti i svoje talijansko izdanje jer se prevodi i na talijanski jezik, a nadam se da ću je uskoro predstaviti i u Americi, ali to su još planovi koji su tek u začetku.

I vaš roman Grijesi vrlo brzo po izlasku bio je lijepo prihvačen i nominiran za književnu nagradu Kiklop. I on je pisan po istinitoj priči. Kao da ste se vezali za sudbine?

Mene uvijek pronađu nečije sudbine. Ponekad mi priđu ljudi koje ne poznajem, otkriju mi neku svoju priču, neki problem. Mnogi od njih znaju da pišem romane, čitali su, žele otkriti teret kojeg nose. Nekad ni sama ne znam zbog čega mi tako lako ljudi otkrivaju svoje najdublje traume.  Mislim da je to i blagoslov, ali i teret. Jer, ponekad ne znam što bih rekla, kako bih reagirala. Ne želim ostaviti dojam kako nisam dovoljno obratila pozornost, a s druge strane ne želim pitanjima nekoga povrijediti i natjerati da mi otkrije nešto što možda sam nije spreman. U svakom slučaju, hvala dragom Bogu na ljudima koji smatraju kako mi mogu otkriti nešto svoje, neku svoju priču.

Niste mogli pobjeći niti od svoje Dalmacije gdje ste rođeni. U knjizi kratkih priča Dalmacija noir opisuje se i ona crna strana života, mala crna kronika. Kakos u tu knjigu doživjeli vaši, da tako kažem, Dalmatinci?

Dalmatinci uvijek vole doznati što se događa u susjedstvu, a događa se puno toga. Zbirka priča Dalmacija noir sastoji se od kratkih priča petnaest autora, među kojima sam i ja, što mi je iznimna čast. Priča koju sam ispričala u Dalmaciji noir doista se dogodila. I to baš kad sam razmišljala što i o čemu pisati. Jednostavno me pronašla. Riječ je o ženi koja može dijeliti sudbinu velikog broja žena, ženi koja krije tajnu o svom braku, prošlosti, djeci…, U dalmatinskim selima je puno njih koji nešto kriju i imaju noir u sebi. Tu tamnu stranu svog života teško otkrivaju, iako ako se osvrnete i obratite pozornost, primijetit ćete je. Jer, kako kažu naši stari u Dalmaciji „zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznju“.

Nećemo zaboraviti niti onu vedriju stranu života – ljubav i zbirku pjesama Prijestupnici koju ste napisali zajedno s pjesnikom J. H. Macadom. Zapravo je riječ o “ljubavnom pjevu zaljubljenih”, a kolega je je svoje stihove pisao kao odgovor na vaše gotove pjesme. Dva autora na neobičan način  u jednoj knjizi. Kako je došlo do te ideje?

J.H.Macado je pjesnik čiji je stil pisanja sličan mome. Macado je, rekla bih, pjesnik starog kova. U njegovoj poeziji je toliko opisa, on ima osjećaj za detalj, čini se kao da se poigrava s čitateljem, kroz stih mu otkriva tek dovoljno da sam nasluti što ga čeka u idućem stihu i stekne svoje vlastito iskustvo u pjesmi. Macado se ne priklanja suvremenoj poeziji koja je ponekad hlada. Kad čitate njegove stihove čini vam se kao da kročite nekim vremenom koje je tu pored vas, ali ga vidite samo ako čitate te pjesme. Volim poeziju koja nije surova, riječi koje su se nekad davno koristile, koje me odvode u neka davna vremena, u vremena kad se osjećaji nisu tako lako iskazivali, kad si u nečijem pogledu mogao pročitati istinu. Volim poeziju koja fascinira i izaziva titraj duše, a pritom joj predaješ sve svoje strahove, unutarnje nemire, tjeskobe, ali i radost, snagu…Eto takva je Macadova poezija. I upravi zbog toga sam bila oduševljena kad je došao na ideju da napravimo taj “razgovor” kroz pjesme. “Sreli” smo se na društvenim mrežama, on je čitao moju poeziju, ja njegovu i nekako smo ostvarili tu pjesničku suradnju. Macado je imao puno teži zadatak, jer sam ja njemu dala 60 svojih pjesama da on na njih napiše odgovor. Nismo se poznavali, upoznali smo se tek na promociji zbirke, ali mislim da je to i dobro. Jer, ovako je on mogao idelizirati “nju” u pjesmama.

Zanimljivo je kako su osvrt na zbirku napisali naši poznati glazbenici Petar Grašo, Đeljko Bebek i Đani Stipaničev. Otkud glazbenici uz vašu knjigu?

Razmišljala sam kome dati da napravi osvrt za zbirku pjesama “Prijestupnici”. Budući je zbirka poezije nesvakidašnja, zamišljena kao “razgovor” dvoje ljudi koji svoje osjećaje skrivaju, pomislila sam kako bi bilo dobro postići jedan odmak od uobičajenog. Mislim da glazbenici koji žive za pjesmu i u pjesmi mogu bolje vidjeti ono što pjesnici ne vide. Pjesnici i književnici općenito misle kako prilikom osvrta moraju ostaviti dojam neke vrste intelektualnog pisca. Glazbenici nisu opterećeni s time. Svoj trojici glazbenika sam rekla neka napišu ono što osjete kad pročitaju pjesme. I učinili su to. Petar Grašo, Željko Bebek i Đani Stipaničev su različite osobnosti, različiti glazbenici, ali imaju emociju, svojim pjesmama dodiruju publiku na najljepši način i ponosna sam što su mi iskazali tu čast i otkrili što su osjetili i pomislili nakon čitanja moje i Macadove poezije.

Neke su vam pjesme i uglazbljene. Hoćete se i dalje okušati sa stihovima za glazbu?

Uglazbljeno mi je sedam pjesama. Dvije je uglazbio Alen Tarabarić, dvije Senad Ajanović, jednu Ljubinko Šipura, na engleskom su Myriam Kavelj-Fuchs i Stella Šolaja. Svi žive u Njemačkoj, uspješni su glazbenici i čast mi je što su odlučili snimiti pjesme. U planu je još nekoliko pjesama. I nadam se da će u budućnosti biti još takvih suradnji jer divno je kad pjesma oživi i kroz glazbu. To je poseban osjećaj.

Danas ste urednica uglednog portala Fenix magazine iz Frankfurta koji uživa ugled i popularnost među našim ljudima vani. Kako uz to, i obiteljske obveze, sve stižete?

Fenix je postao prepoznatljiv u hrvatskom iseljeništvu, ali i domovini kao najčitaniji hrvatski medij u iseljeništvu. Trudimo se taj status zadržati. Imamo nekoliko novinara, dopisnika, čitatelji nam šalju svoje priče. Velik je to posao, kako kažu, kruh sa sedam kora, ali ovaj posao čovjek doista mora voljeti da ga radi. Ako ga radite, samo da odradite, onda će sve patiti, i vi i obitelj. No, prednost ovog posla je što ga možete raditi odsvakud, niste vezani za ured, pa mogu, recimo, doći kući u Zadar, i ostati cijele školske praznike. Posao je fleksibilan pa se mogu i djeci posvetiti više nego recimo da radim u nekoj tvrtki osam sati.

Kako ocjenjujete doprinos naših spisateljica hrvatskoj književnosti?

Mislim da su hrvatske spisateljice kroz povijest uvelike utjecale na hrvatsku književnost. Počevši od Marije Jurić Zagorke kojoj se uvijek rado vraćamo, do Vesne Parun, Ivane Brlić-Mažuranić, Vesne Krmpotić…, ja bih još spomenula jednu mladu zadarsku književnicu čije vrijeme, vjerujem, tek dolazi. Ona je Iva Pejković, autorica je uspješnog romana “mačak u čizmama”. Zašto sam spomenula nju? Zato što se nevjerojatnom energijom trudi u ovo, za mlade pjesnike i pisce, nezahvalno vrijeme, održati pisanu riječ među mladim ljudima, dati im nadu da će za njih i njihova djela netko čuti. Predsjednica je Udruge “ZaPis”, književnog kluba zadarskih pisaca i svaki put kad s njom razgovaram zadivi me njezina energija, strast i ljubav kojom govori o književnosti i energijom kojom potiče mlade pisce na ustrajnost. Ako bih izdvajala jednu hrvatsku spisateljicu koja doprinosi hrvatskoj književnosti, mislim da je ona pravi primjer.

Što mislite je li teže ženi ili muškarcu u svijetu književnosti?

Mislim da je ženama općenito teže uspjeti jer se ženu uvijek gleda kroz više aspekata. Ali, kad se dokažete u poslu koje radite, ili onome čime se bavite, onda te predrasude polako nestaju. Nisam opterećena s time hoće li me netko shvatiti ozbiljno ili ne. Pišem jer je to dio mene. Nekome će to svidjeti, nekome ne. Ali, najveća je nagrada kad vam nepoznati ljudi na društvenim mrežama pišu i otkrivaju kako i koliko je na njih utjecao roman kojeg su pročitali, ili neka pjesma. Mislim da je potrebna doza pristupačnosti, da ljudi osjete kako s vama mogu razgovarati i bilo kojoj temi, o svojim problemima ili nekim željama. A to mislim bolje uspijeva književnicama jer su žene, nego muškarcima književnicima. I s te strane je lakše nama ženama.

I na kraju, što novoga spremate?

Pripremam još jedan roman koji pišem prema istinitim događajima. Naime, javio mi se jedan muškarac iz Hrvatske koji mi je kazao kako čita moje romane, sviđaju mu se, ali ima jedan nedostatak. Uvijek su mi glavni protagonisti žene, a on je smatrao kako i muškarci imaju problema, teške živote, teške priče koje je vrijedno ispričati. Rekao je da on sam ima jednu takvu priču, a onda mi je otkrio kako ima troje djece i kad mu je najstarije dijete imalo 16 godina, doznao je kako niti jedno od troje djece nije njegovo. Budući da on živi na relaciji Hrvatska-Austrija, s njim se čujem i piše mi, a moram kazati kako se ovom romanu radujem jer slušati muškarca i sve njegove osjećaje i istine pretočiti na papir, stvoriti nešto što će ostati, kao što ostaje njegova sudbina, upravo je fascinantno i nevjerojatno, piše totalinfo.hr

Hercegovka.net