Preko Svilaje visoke planine,
do župe Ilije svetoga,
dolazi jedan čovjek, velikog srca,
s krunicom u ruci i pjesmom na usnama.
Nakon čaše vina, i večernje mise,
hrabrog srca, velikog koraka,
njemu dođe da nas sve razveseli.
I nove pjesme nama spremi.
Taj čovjek poslije teških dana,
kišnih oluja i vremena, pogleda u nebo plavo njemu Bog snagu da, i ponovno,
svima nama sreću da.
Nije mu ni danas lako.
Križ teški u životu nosi.
Taj čovjek jednostavan je i junačan.
Pa i srcem Bogu pjesme pjeva.
Gleda on svih nas s ponosom,
iz očiju suza mi kapi,
i srce mu sve nas zagrli,
i glas mu zadrhti – pjevaj sokole.
Njegove usne umorile se nisu,
pjevati i Bogu i nama,
kako da mu zahvalimo,
pa i mi suze njemu poklanjamo.
Imenom se zove Marko,
srcem ga zovem Thompson.
Njemu neka Bog sve da,
sreće, zdravlja, pjesme.
Pjevaj, pjevaj sokole.
Leti preko Dinare daleko.
Pjevat ćemo i mi tebi,
i ruke s tobom prema nebu dizati.
Hrvatin Vugdelija/hercegovka.net
