Nije me bilo neko vrijeme i ako ste pomislili da sam se udala, e nisam.
Nije da nisam tražila srodnu dušu.
Ne da se, a bilo je doduše pokušaja.
Ispričat ću ukratko jedan od njih.
Došao ovaj jedan moj stari znanac, znali smo se gledat i prije, ali otišao za Njemačku i ljubav prestala.
Ma šta god da vam pričali, istinita je ona :
“Daleko od očiju – daleko od srca”
I eto opet nas spojio život ali doduše na kratko. Zaboravila sam ja na njega sve dok nisam malo prije Božića išla tražiti orahe za kolače. I dok važem orahe, iza mene čujem poznat glas i okrenem se, kad imam šta viditi. Pero priča na telefon i čeka da izvaže 2 kruške. Tu se rukovasmo, izljubišmo prijateljski i počeli razgovarat.
Pozva on mene na kavu i ja pristanem.
Platili što smo imali i krenušmo na kavu.
Pita odma jesam se udala, kažem nisam, na što on kaže da mu drago jer se nije ni on oženio.
Pričali jedno satak ipo, ali on ne ispušta mobitel iz ruka i kaže “hendy” mu je uvijek prazan jer je često na društvenim mrežama. Nije mi baš to normalno, ali mislim možda nervozan pa prebire po mobitelu ii dogovorimo se opet naći navečer.
Mjesto sastanka kaže opet isti kafić.
Nije mi se ni to svidjelo, ali kontam, možda ćemo popit piće pa negdje uz vino večerati i pričati.
Došao on prije mene i sjedi s čajem i opet na mobitelu nešto gleda.
Prođe sat vremena, a on ne spominje da idemo negdje drugo već malo priča, a više na mobitel gleda. Kaže voli lajkat svim prijateljicama sve što stave jer kaže to im znači. Nije normalno, ali opet mislim možda je još nervozan i pustim da vidim dokle će. Čujem iskaču mu poruke iz inboxa i on bez pardona odgovara i tek kad je zatišje na mobitelu pogleda u mene i pita : “Pa šta ima još kod tebe”.
To pitanje je postavio bar 10x jer valjda mu je to fond riječi. Još smo sjedili kratko i ja kažem da idemo kući, na što se nije bunio.
Iako smo taj dan, uključujući i onu dnevnu kavu, sjedili zajedno par sati, nikad se nisam osjećala usamljenije u nečijem društvu. Onda zamišljam kakav bi bio život s muškarcem koji povazdan lajka slike prijateljicama i ne ispušta mobitel iz ruke.
Muškarcem koji ne zna komunicirati, ne zna nasmijati se i našaliti.
Kakav bi to bio život s muškarcem kojemu je važniji telefon od žene koja sjedi kraj njega. Muškarcem koji je sve samo ne muškarac kakav bi trebao biti.
Javio se i dan nakon tog s pitanjem hoćemo li ponoviti druženje.
Zahvalila sam i nisam bila spremna ponovo prolaziti kroz te gluposti. Žao mi je cura koje završe s takvim likovima.
Misle bolje išta već ništa. Nije tako.
Bolje ništa već svašta. Eto, zašto se još nisam udala.
Možda bude više sreće u Novoj .
Hercegovka.net
