Sinoć sam bila vani. Malo sam se sredila. Uske farmerice, štilkice i majica na šljokice. Stanem u jednom poznatom lokalu kod šanka s prijateljicom i pijemo koktele. Sad je ono fora da naručiš koktel. Nasuprot nas društvo mladića. Jedan mi “zapao za oko”. Vidim ga, ali ne čujem šta priča jer je glazba glasna.
Pričam ja s prijateljicom, ali pogled mi stalno leti u njegovom smjeru. I on se naginje preko prijatelja i počeo da se smješka kad nam se pogledi susretnu. Smješka se on, smješkam se ja. Već se vidim u vjenčanici, prijateljici najavljujem da će biti kuma, razmišljam koju salu ćemo za svatove. Nadam se da ima puno dužnika i da će jabuka bit dobra.
U glavi sebi kažem “Glorija to je to, konačno čovjek tvog života. Razmišljam kako ću zaskočiti s pozivnicom za svadbu sve one koji me s vrata pitaju kad ćeš se udat.” Još se mjerkamo, smješkamo, a ja planiram. Lice mi se ozari posebnim sjajem kad sam vidila da je krenuo prema nama. Mislim se to je to.
Svaka dočeka svog princa, pa i ja. Visok, lijep, zgodan, sa nebeski plavim očima prùža ruku i kaže “Gara, šta ćeš popit ?” Kad je izustio ono Gara, zamrači mi se pred očima. U 21.stoljeću me naziva Gara, pa to je strašno.
Propade sav onaj moj svadbeni plan, propade i on u mojim očima i što mi najgore neću one svoje još zaskočit s pozivnicom za svadbu. Slušat ću i dalje s vrata njihove poklike “Kad ćeš se udat”, vala bolje i to već da me zove Gara.
Eto, zašto se nisam još udala!
Glorija H./Hercegovka.net
Pri preuzimanju teksta obvezno je navesti hercegovka.net i autora kao izvor, te dodati poveznicu na autorski članak.