Nešto baš i nisam u mood-u zadnjih dana. Razlog? Pa ne znam ni sama. Pokvarilo mi se sve u kući, od auta do mobitela. I nije da nisam navikla, ali eto nekako me pogodi kad se desi kvar na tatinom autu. I pretpostavljam da je baš taj kvar pojačao tu prazninu u meni odnosno pojačao taj osjećaj nedostajanja. To je ona moja sreća ili prokletstvo. Ta osjećajnost. Meni auto nije samo auto, meni voćka nije samo voćka. Meni su to uspomene. Moj organizam na sve to u pravilu reagira odbijanjem hrane. To pravilo se potvrdilo i ovaj put. Mislim da sam ovaj put žestoko pretjerala i da moram priznati da izgledam katastrofalno. Ono što se kod nas kaže, ljepši su umirali.
Sinoć mi je ona poslala poruku. Zamolila me da ovom korpicom iznenadim njenog oca. Mislim da nije bila ni svjesna koliko sam sretna što još uvijek mogu obradovati nečijeg tatu. Sve to me natjeralo na razmišljanje. A razmišljanjem uvijek dođem do nekog zaključka. Tako je bilo i ovaj put. Čvrsto vjerujem u to da moj tata odozgo vidi sve. Vjerujem da je uz mene u svakom momentu. Vjerujem da ni sada ne voli gledati moje suze. Vjerujem da je sretan samo onda kad sam i ja sretna. I vjerujem da je jedini način da ga usrećim upravo taj, da ne dopustim sebi više nikada ovakve bezvezne epizode života.
Neki dan sam mislila da je Fadil sa narančama zakucao igricu, da nema dalje. Oh u kakvoj sam samo zabludi živjela. Danas pogledah izjavu lika koji je o nestašici hrane govorio ispred „našeg“ Mileta. Kaže da narod pretjeruje i da se može bez hrane živjeti mjesec do mjesec i pol. Pa shvatih da i nisam toliko posebna što znam i umijem živjeti bez hrane. Vidiš da se može Danijela. Jer eto rekao je to na tv-u školovan (pretpostavljam) čovjek. Šteta što mu ta škola ne služi u pronalaženju rješenja. Šteta što mu ta škola ne služi da promisli i da proba naći rješenje da do tog istog gladovanja ne dođe. Šteta pa ne shvaća da ga ti isti, žilavi ljudi, ti koji mogu bez hrane, plaćaju. Šteta pa ne shvaća da bez tih istih ljudi nema ni njega. I šteta što ti isti ljudi ne shvaćaju kome su dali svoj glas.
Nisam sigurna jesu li naši političari gledali predizborni skeč gospodina Vučića. Ono kad izlazi iz frižidera. Neopisivo, level pro, šta drugo reći. E sad kad bi ovi naši Vučićevu ideju mogli sprovesti u stvarnost riješili bi sve brige. Zamisli ono otvoriš frižider pa ugledaš Bakira ili Čovića. Znači automatski si sit i nemaš potrebu za hranom. I eto ga problem nestašice riješen.
Bez obzira na gubitak kilograma ja sam sve svoje obaveze uredno odradila. Znači može se. Ali može se iz razloga što i inače ne koristim mišiće. Ne trebaju mi jer ja radim srcem. I ono je najjači mišić koji posjedujem. I neka vas ne zavara moja krhkost. Jer ne znate vi Danijelu, rek’o bi vam moj tata. I neka ni ove u politici ne zavara krhkost ljudi koji ovdje žive. Jer ne znate vi šta sve ovi ljudi preživjeti mogu. A ni koliko srce imaju.
Hercegovka.net/Danijela Džakula
