Ja često nosim tatine stvari . Najčešće onda kad se susretnem sa stvarima za koje mislim da nemam rješenje . Obučem tatin duks i nekim čudom riješim problem. Da li taj duks ima neki psihološki učinak na mene pa mi da hrabrost i volju za pronalazak rješenja ili tata stvarno odozgo pošalje pomoć,to ne znam. Ali uglavnom upali svaki put bez iznimke.
Često nosim i tatine pokućne papuče.
One u kojima je napravio zadnje korake.
Ne znam zašto ali kad obujem te papuče obuzme me neka milina. A imaju mi i neku simboliku.
Nastavljam koračati u njima tamo gdje je on stao .
Jutros sam pošla u berbu jagode i obula tatine pokućne papuče.
Ušla sam u jedan objekat da kupim hladnoga pića za berbu.
Osjetim poglede na mojim papučama. Podignem pogled i u očima vidim nešto između „jadna ona nema šta da obuje“ i „ da li je ona normalna „ .
Teško je odgovoriti na ta pitanja .
Mislim da baš i nisam normalna ako uzmemo da je normalno ovo što se danas naziva normalnim.
I Iskreno jako mi je drago zbog toga .
Ja nisam onaj tip koji pati od markirane odjeće i izgleda općenito.
I kod sebe i kod drugih cijenim ono što je unutra i teško da će me impresionirati nečija nacifranost izvana.
Ponosim se tatom i svime onim što je on bio pa tako i njegovim starim papučama. Ponosim se što me odgojio na taj neki skroman način života ,na skromnost koja nema veze sa količinom novca koju posjedujemo ili ne.
Ponosim se i ovom pomalo naivnom ljudskosti koju sam naslijedila od njega .
Pomislila sam jutros da je taj momenat kad smo počeli cijeniti ljude po odijelu ,momenat kad je sve otišlo u tri fine materine.
Momenat kad smo počeli ne obraćati pažnju na ljudsku nutrinu i osjećaje .
Momenat kad je površnost postala naš način života .
Moj tata je imao jako dobrog prijatelja . Prijatelj je imao puno novaca . Onako na bacanje . Naručio je nov automobil za sebe . U to vrijeme , kako mi je pričao tata , nisu postojale ove auto kuće kao danas , nego si po nov automobil morao da ideš u fabriku. Tatin prijatelj je otišao u Njemačku po svoj automobil. Na nogama je imao stare tenisice bez šnjira. Ljudi iz fabrike su njegov identitet provjeravali po par puta jer nisu vjerovali da je čovjek u starim pohabanim tenisicama naručio za sebe nov automobil.
Uvijek sam bila ponosna na ovu priču ,baš kao što sam i jutros bila ponosna na sebe u tatinim papučama.
Ali ova priča o automobilu je valjda bila početak našeg kraja ,početak površnosti.
Pa mi nekako srcu milo što ostadoh taj rijetki soj ljudi , onaj koji vidi dalje od vanjštine .
Ali lako je meni kad imam u čijim papučama koračati ispravnim putevima života.
Jer nisu svi ljudi te sreće.
A ne mogu ni biti ,jer rijetki danas za sobom ostave papuče takvoga tipa.
Hodajte vi meni u starim papučama ali ispravnim putevima .
Ma šta god drugi mislili o tome .
Sad me puklo da stavim crveni ruž.
A na pijacu idem.
I opet ću ispasti čudak .
A vala neka ću .
Who cares
P.s .
Čak sam vam pronašla i sliku iz arhive ,od prošle jeseni , u tatinim papučama , možda se netko i sjeća priče o njima …
Hercegovka.net
