Duša mi odjednom postala tužna…
Nemir me sjetni u prsima steže..
Dal mirno spavaš, jesam ti ostala dužna…
Zadnjeg zagrljaja koji nas vječno veže..
Da li mogu te ikako dozvati majko..
da li uopće postoji spas..
Da najveći vrisak ispustim..
Da napokon čuješ moj glas..
Duša mi čuči u kutku srca..
Utišava prebrze bolne otkucaje..
Jer sve oko mene doslovno puca..
I sve oko mene odjednom staje..
U tišini jutra čujem pjev ptice..
Taj divni odjek spokoja i mira..
Tko uopće svira te žice..
Tko mi tako duboko dušu dira..
Pjevom ptica grliš me mama..
Da, sada znam da to si ti..
U mom srcu nije majko više tama
U mom srcu je napokon mir..
Pjevom ptica dozvat ću te majko..
Kad jutro svane i procvjeta cvijeće..
Sada mogu mirno da spavam..
Jer znam da ljubav tvoja nikad prestat neće..
Pjevom ptica prizvat ću te sebi bliže,
Prekrasnim pjevom, u svakoj zori..
Jer ljubav tvoja u meni vječno traje,
A srce prestaje s tugom da se bori..
Daniela Žderić/Hercegovka.net
