Putujući kroz Austriju, čovjek ne može ne primijetiti koliko su katolički simboli utkani u njihov krajolik.
Zemlja je to u kojoj se prošlost ne čuva samo u knjigama i muzejima, nego i na svakom koraku.
Piše: Daniela Škegro
Križevi uz ceste, kapelice među zelenim livadama, crkve koje bdiju nad alpskim selima i tradicija koja se čuva kroz generacije svjedoče o dubokoj povezanosti naroda s kršćanskom baštinom. I najluksuznije hotele u turističkim odredištima također krase križevi, veliki kipovi svetaca, a često i kapelice unutar hotela.
Križ je uobičajen i u javnim ustanovama. Također, i u ulaznom predvorju zgrada križ te dočeka, što zaista jako pozitivno djeluje na čovjeka.
Koliko je živa i jaka njihova vjera, uvjerila sam se i tijekom korone, kada je sve bilo „zatvoreno“. U turističkom mjestu svećenik je prolazio kroz mjesto, predvodio molitvu, škropio, a za njim su išle stotine vjernika i molili naglas.
Austrija je zemlja čiji su alpski krajolici ukrašeni malim kapelicama, križevima uz put, crkvama iznad sela i simbolima vjere koji stoljećima svjedoče o jednoj tradiciji.
Dok čovjek prolazi tim krajevima, osjeti da ti simboli nisu samo ukras. Oni pričaju priču o generacijama koje su prije nas živjele, molile, radile i gradile svoje domove oslanjajući se na vjeru. Narod radio, a Bog blagoslivljao,.pa su im i polja obilato rađala.
U razgovoru s rođenim Austrijancima doznala sam da su mnogi od njih posjetili Međugorje.
A onda se misli neizbježno vrate Hercegovini. Na naše kamene putove, crkve u selima koje su znakovi pripadnosti i koje su kroz stoljeća okupljale narod. Križevi, kapelice i kipovi, među kojima prednjače oni s likom Blažene Djevice Marije i svetog Ante, iznad sela, križevi na brdima i onaj zvuk crkvenih zvona koji se čuje prije svete mise, ali se njime također nekada tjerala svaka nepogoda.
Možda su Austrija i Hercegovina različite zemlje, ali ih povezuje nešto duboko – svijest da vjera nije samo riječ, nego način života. Ona se vidi u obitelji, u poštovanju prema precima, u običajima koje prenosimo djeci i u simbolima koji nas podsjećaju tko smo.
Križ uz put nije samo komad drveta ili kamena. On je znak zahvalnosti, nade i sjećanja. On govori da je prije nas netko hodao tim putem i ostavio trag.
U svijetu koji se brzo mijenja, možda nam upravo takvi tihi znakovi najviše govore – čuvaj svoje korijene, poštuj svoju baštinu i ne zaboravi vrijednosti koje su te oblikovale.
Jer narod koji čuva svoju vjeru i svoje običaje, čuva i svoju dušu.
Daniela Škegro/Hercegovka.net
