U posljednje vrijeme sve se češće može čuti stav da križu nije mjesto na javnim površinama, nego isključivo u crkvi ili na crkvenim objektima. Takvo razmišljanje pokazuje nerazumijevanje same biti križa u kršćanstvu.
Križ nije samo „crkveni ukras“ niti predmet koji pripada isključivo zidovima jedne institucije. On je temeljni simbol kršćanske vjere – znak identiteta, žrtve, nade i spasenja. Upravo zato križ je kroz povijest bio prisutan i izvan crkava: na trgovima, brdima, uz putove, u domovima i na javnim mjestima gdje vjernici žive svoj svakodnevni život.
Za kršćanstvo križ ima jedinstveno mjesto – on je općeprihvaćen i univerzalan simbol vjere. Dok se uz druge religije vežu određeni simboli, nijedan od njih nije obvezan niti univerzalno prisutan na način na koji je križ prisutan u kršćanstvu.
Ne tražim da ga volite, ali neću šutjeti kada ga napadate
Nadalje, križ nije samo simbol katolika, nego i ostalih kršćana – pravoslavaca i protestanata.
Smatrati križ provokacijom znači ne vidjeti njegovu pravu narav, kao što je nemoguće u suncu vidjeti tamu.
Reći da križ treba biti „zatvoren“ unutar crkve znači svesti vjeru na privatnu stvar i zanemariti činjenicu da ona ima i svoju javnu dimenziju. Kao što druge zajednice imaju pravo na vidljivost svojih vrijednosti i identiteta, tako i kršćani imaju pravo da njihov simbol bude prisutan u prostoru u kojem žive.
Gotovo svaki kršćanin osjetit će potrebu reagirati kada se križ dovodi u pitanje ili pokušava ukloniti iz javnog prostora. Ne zato što želi nametati svoju vjeru drugima, nego zato što križ za njega nije običan znak – on je svetinja i dio njegova identiteta.
Ne smeta križ svima. Smeta samo onima koji ga ne razumiju.
Istodobno, suživot podrazumijeva međusobno poštovanje. Različitosti ne trebaju biti razlog za isključivanje, nego prilika za razumijevanje. Uvažavanje tuđih simbola ne umanjuje ničiju vjeru – naprotiv, pokazuje zrelost i širinu društva u kojem živimo.
Velika je razlika između nečega što je povezano s vjerom i nečega što je nekome nametnuto ili obvezno. U konačnici, svi smo čuli narodnu izreku: „Svatko nosi svoj križ.“ U toj je rečenici sadržana snažna poruka koju razumiju i vjernici i nevjernici. Nisam čula da je ijedan drugi religijski simbol toliko duboko ukorijenjen u svakodnevni govor i kolektivnu svijest našeg naroda.
Križ koji nekima smeta, milijunima daje snagu
Križ je za kršćane nešto poput majke u obitelji. Postoje baka, djed, tetka i ostali članovi obitelji, ali majka je samo jedna. Tako i među brojnim simbolima upravo križ zauzima posebno mjesto.
Neznanje nije opravdanje.
Tužno mi je što nitko od vjerskih dužnosnika nije jasno reagirao na izjavu muftije koji je dodatno podgrijao ionako uzavrelu atmosferu kada je izjavio da križ vrijeđa. Takve riječi jednog vjerskog dužnosnika, koji je umirovljen i od kojeg bi se očekivala mudrost i smirenost, zabrinjavajuće su.
Još je zabrinjavajuća šutnja onih koji u svom nauku slijede križ. Mislim pritom na kršćanske vjerske dužnosnike koji često komentiraju način odijevanja, glazbene koncerte, utakmice i slične teme.
Njihova reakcija bila je potrebna ne kako bi dodatno raspirila sukobe, nego kako bi smirila strasti i pozvala na međusobno poštovanje.
Upravo su ovakve teme područje u kojem se očekuje njihov glas i njihov stav. Nadam se da će nakon ove objave netko od njih pronaći poticaj da stane u zaštitu onoga što mnogi vjernici smatraju svetinjom. Da su to već učinili, ne bih imala potrebu pisati ovu objavu – rado bih podijelila njihovu.
Kad križ postane meta, šutnja više nije opcija
Zašto ponovno pišem o istoj temi? Zato što je prošlo šest dana, a u naš inbox i dalje svakodnevno stižu pitanja na koja više ne uspijevamo odgovoriti. U komentarima je i dalje gotovo „ratno stanje“, a primirje se još ne nazire.
Možda je najtužnije od svega to što čovjeku koji je priseban, koji ima dostojanstva i njeguje svoju vjeru, ne bi trebalo pasti na pamet da mu nečija svetinja smeta. To je doista teško razumjeti.
Jer kada svetinje počnu smetati, to postaje opasna situacija za cijelo društvo. Toga bismo svi trebali biti svjesni.
Posebno je zanimljivo kada mi netko napiše da širim mržnju, iako nisam napisala nijednu ružnu ili neprimjerenu riječ, dok se istodobno opravdava i štiti onoga tko doista širi netrpeljivost. To je već ozbiljan društveni problem.
Još jednom želim jasno naglasiti da meni ne smeta nitko, a ponajmanje bilo čije vjersko obilježje. Koliko god netko pokušavao stvoriti drugačiju sliku, nećete me svrstati među one koji mrze. Nisam tako odgojena i ne znam mrziti. Nisu me tome učili.
Mojih deset rečenica o križu za sve koji možda još nisu shvatili:
1. Ako je križ jedino zbog čega me možete mrziti, onda sam ponosna na sebe.
2. Ne znam mrziti. Znam samo zašto branim križ.
3. Onaj kome smeta križ možda još ne razumije njegovu snagu.
4. Kad gledam u križ, vidim poziv na ljubav – čak i onda kada je najteže ljubiti, voljeti i širiti dobro
5. Križ iznad svega. Bez isprike.
6. Križ nije problem. Problem je onaj kome smeta.
7. Ako vas križ vrijeđa, problem nije u simbolu.
8. Ako me zbog križa mrzite, znajte da upravo zbog njega stojim uspravno.
9. Križ nije za one koji traže izgovore, nego za one koji imaju stav.
10. Križ koji vas odbija – mene uzdiže. Daje mi nadu.
Za kraj ostavljam biblijski citat koji je jasnija poruka od svega gore napisanog:
„Doista, riječ o križu ludost je onima koji propadaju, a nama koji se spašavamo sila je Božja.“
(1 Korinćanima 1,18)
Poruka ovog stiha vrlo je duboka, ali može se sažeti jednostavno: pogled na križ dijeli ljude jer ga različito tumače.
Onima koji ne vjeruju, križ može izgledati kao slabost, poraz ili besmisao.
Onima koji vjeruju, križ je snaga, spasenje i smisao.
Drugim riječima, problem nije u križu, nego u tome kako ga tko promatra.
Daniela Škegro/Hercegovka.net
