Ljudi se svakodnevno mole Bogu, zavjetuju, poste, slave svetkovine i idu u crkvu. Primaju svete Sakaramente.
U ovo korizmeno vrijeme post je jača, ali grijeh nije manji. Više pazimo šta ulazi u usta već što iz njih izlazi. Klečimo pred oltarom, a na koljena bacamo najbliže. Pružamo ruke Isusu, a podapinjemo najrođenijeg. On sve to promatra i iznova i iznova nam daje nove prilike da se popravimo. Prilke da u kušnjama vjeru ojačamo. Prilike da se okrenemo na pravi put. Put čvrste vjere i ljubavi iz čista srca.
Kada bi netko pitao kako bi krenuli na susret s Bogom da znaju da je On na nekom trgu, vjerujem da bi većina rekla da bi se lijepo sredili, umili, počešljali i puni nade krenuli da se susretnu s Bogom.
Neki bi možda ponijeli i prigodan dar u čast.
Odgodili bi obveze, pa čak i važne sastanke kako bi mogli vidjeti Boga,dodirnuti Ga, razgovarati s Njim.
Neki bi mu uputuli svoje želje, molbe, a neki bi zahvalili.
Neki bi krenuli iz znatiželje da vide u čemu je On došao, prati li Ga vojska nebeska.
Uglavnom, ne bi tu bilo nekih posebitih odskanja.
Kazao da će doći nenajavljen, ali da svakoga časa budemo spremni.
Isto tako je jasno dao do znanja da svi oni željni Njegove blizine i topline, imat će prigodu svakodnevno se susretati s Njime.
Pojavljivat će se u onim najslabijima, ucviljenima, bolesnima uplašenima, ostavljenima, siromašnima, u onima potrebitima.
I kad malo bolje razmislimo, svaki dan imamo priliku susresti se s Gospodinom u svim onima pobrojanima.
I danas svi mi imadosmo priliku preko Njegovih najmanjih razgovarati s Bogom.
Ali nismo imali vremena, želje, a ni volje za takve susrete.
Ne primjetišmo ih.
Neki ga i otjeraše s kućnog praga.
Neki rasplakaše, neki ucviliše, a neki okrenuše glavu.
Žalosno je, koliko se “busamo u prsa” da smo veliki vjernici, a svaki dan propuštamo susrete s Njim.
Zaboravljamo da On reče : ” Što god učiniste jednom od moje najmanje braće – meni učiniste❗”
Daniela Škegro/Hercegovka.net
