Iza kuće stajalo je stablo stare trešnje. Netko iz te loze ga davno zasadi, te je bilo prisutno u odrastanju više naraštaja iz te obitelji. Imalo je to stablo i “višenamjensku funkciju”.Bijaše to stablo ljuljačka za najmlađe naraštaje. Bijaše to stablo koje je rađalo slatke plodove. Jeli bi se svježi, ali od istih bi se radile razne slastice i kolači, te za teška vremena bijaše i jedino slatko. Bijaše je to stablo s kojega bi se širio opojan miris behara koji bi razgaljivao dušu. Bijaše to stablo s kojeg bi se znali ubrati mirisni bijelo rozi cvjetovi, te bi se uoči Cvjetnice potopili s ljubičicama u lavore i zorom njima umivali. Bijaše to stablo pod kojim bi se vodili i neki tajni razgovori, a ono bi sačuvalo tajne i nikada ih nikomu ne bi odalo. Bijaše je to stablo ispod kog bi se za vreline ljeta odmaralo. Bijaše to stablo pod kojim bi se proslavljale razne svečanosti kad bi kuća za svu čeljad koja se okupila bila mala. Bijaše to stablo pod kojim je nakon jedne nedjeljne svete Mise djed zaprosio baku s jabukom. Bijaše to stablo koje nije ništa tražilo, a puno je dobra svima davalo. Davalo i onda kada bi mu se žuljale i lomile grane, pa i onda kad neki rekoše smeta i dotrajalo je, te poželješe posjeći. Stablo se na to nije obaziralo.
Davalo je i u davanju se obnavljalo i raslo – baš kao i neki ljudi!
Daniela Škegro/Hercegovka.net
