Odavno se pitam u što smo se svi kolektivno pretvorili
Toliko smo postali hendikepirani da nismo u stanju radovati se sitnim svakodnevnim radostima kojih ima.
Ima ih ako želimo da ih vidimo.
A, kamo li da smo sposobni radovati se tuđem dobru i tuđem uspjehu.
Naravno da je to hendikep i te kakav
Stvaramo svijet osamljenosti, svijet bez iskrenosti i s potpunim odsustvom empatije.
Došli smo do faze da je najbitnije kako se što bolje predstaviti, iako to u najvećem broju nema nikakvo značenje, a pogotovu nema nikakvih dodirnih točki sa životima koje živimo.
Već odavno mi svi govore da sam budala jer sam iskrena.
Zamislite, ljudi vas doslovno smatraju budalom jer govorite ono što mislite.
S druge strane se uporno žale kako je svijet pun lažljivih i prevrtljivih ljudi.
Onda se pitam, što to uistinu ljudi žele.
Najblaže rečeno da ne znaju ni oni sami. Prilog tomu govore upravo pobrojene činjenice.
Često me puno toga ražalosti, pogotovu kada vidim bilo koji vid nepravde i zlobe koja je usmjerena ka nemoćnima i onima koji se ne mogu zaštiti.
Uvijek kažem da nitko nije toliko glup da ne može biti dobar čovjek.
Za to nije potrebno nikakvo znanje niti obrazovanje. Potrebno je samo ne činiti drugima što ne bi volio da drugi čine tebe. Sva mudrost svijeta tu počiva.
Tako jednostavno, tako lako, tako dostupno, a tako ljudima teško za sprovesti u djelo.
Jučer sam čula nešto što mi doslovno nije dalo spavati.
Riječ je o istinitom događaju, a takvih je nebrojeno oko nas, samo što ih “ne vidimo”.
Ne vidimo ih jer kao da ne živimo u ovom realnom svijetu već svijetu društvenih mreža gdje se “sve događa”.
Tisuće ljudi su nam “prijatelji ” i u njihovim životima živimo.
Nikada ih nismo vidjeli, nikada im nismo stisnuli ruku, osjetili njihov zagrljaj, a ispadaju nam bitni, čak bitniji od onih pokraj kojih prolazimo svakodnevno godinama, a “ne vidimo ih”.
Što god da nam se dešava ili u okruženju u kojemu jesmo, to žurno kačimo na društvenim mrežama.
Najbanalniji primjer jeste kada se desi potres, iste sekunde stotine statusa o istom.
U neka normalna vremena bismo pozvali najbliže i najdraže osobe da provjerimo kako su, što sada nije slučaj.
Bitno postaje samo to okačiti na društvenim mrežama i očekivati “suosjećanje” onih koji čitaju.
Kao što kazah, onih koje nikada u životu nismo vidjeli, niti im stisnuli ruku.
Sve su oni izmislili, samo nikada neće zamjenu za ljudski dodir.
To je nezamjenjivo i stoga ponavljam upravo tu bitnu činjenicu.
No, vratimo se onomu što me jučer ražalostilo i nije dalo spavati.
Jedna žena koja živi posve sama i nažalost pati od bolesti duše, moderno nazvano psihičkih problema.
Rijetko tko ju posjećuje i ona se ponekad nada da će netko u pokoju nedjelju posjetiti ju.
Tako je prošle nedjelje spremila od svoje skromne mirovine ukusan ručak nadajući da će imati posjet.
Kako se to nije desilo, spremila je ukusni objed, spremam srcem i otišla s tim posudama do jedne obitelji.
Uredno pozvonila i zamolila da ako može da ručaju s njom, te pružila posudice s hranom koju je ponijela, prozborivši tiho da želi s nekim u društvu objedovati jer nije odavno.
Onda se zamislim i shvaćam različitost potreba današnjeg vremena.
Dok jedni besramno grabe i misle samo na sebe i svije potrebe, drugi pak imaju samo potrebu da netko s njima prozbori riječ i podjele zalogaj.
Čudna neka vremena u kojima se društvom smatraju oni s društvenih mreža, a ne oni koji su nam najbliži po svemu.
Nažalost, ljudi ne shvaćaju da društvene mreže nisu život već zabluda koja nas zaokupira dok život prolazi pokraj nas.
Nije to slučajno smišljeno, još jedan test inteligencije na kojemu smo pali, a nesvjesni posljedica.
Hercegovka.net
