Osmijeh je radnja kojom demonstriramo opuštenost psihosomatskog statusa pojedinca kroz neverbalne i facijalne izraze koji znače te predstavljaju osjećaje poput sigurnosti, razbibrige, zaigranosti, opuštenosti, zabavnosti, radosti, sreće, ljubavi, mira, ugode, zadovoljstva i slično.
Ponekad je nešto što smo najčešće viđali – zapravo ono čeg je najviše nedostajalo. Riječ je o osmijehu. Mase “iskrivljenih crta lica” koje bi trebale pretstavljati osmijeh, a zapravo premalo onih koji to zbilja jesu. Osmijeh puno govori, a najviše kad istu poruku šalje zajedno s očima. Osmijeh je ujedno i prvo na što će “udariti” s ciljem da ga unište. “Ubiti osmijeh” je “pucanj u dušu”. Izmamiti nekomu osmijeh na licu zavrijeđuje pohvale. Izmamiti osmijeh na tužnom licu izaziva divljenje. Zapravo,za osmijeh koji netko uspije “staviti” na tužno lice kaže se da je najljepši osmijeh.
Oni koji su “izgubili osmijeh” znaju koliko taj osmijeh nedostaje. Znaju koliko su puta pokušali da ga vrate, ali bezuspješno. Osmijeh je dragocijenost. Osmijeh iz srca je koliko god da netko sumnjao u njegovu vrijednost, ono je što podjednako nedostaje mnogima. S toga se u posljednje vrijeme sve manje viđa osmijeha, pa čak i onih lažnih. I za njih je potreban “trud”…
Ako postoji netko tko je uvijek u stanju da vam iskrade osmijeh, pa čak i onda kad smatrate da je to nemoguće, posve je sigurno da imate dragocjenu osobu. A svaka dragocjenost se treba čuvati. Baš onako kao što čuvam ja tebe – Osmijehu moj…
Daniela Škegro/Hercegovka.net
