Tek oni rijetki imaju tu sreću da imaju podršku kad kreću u ostvarivanje svojih snova.
Ostali prolaze trnovit put posve sami ili odustaju od svojih želja i zamisli.
Ovisnost o tuđem mišljenju je vid ropstva.
Okove fizički ne vidite, ali osjetite njihovu prisutnost “u zraku” svakog trena kad se odvažite i krenete neku svoju želju i ideju sprovesti u djelo.
Taj okov je tad toliko snažan da imate doslovce osjećaj kako su vam i ruke i noge u lancima.
Ne vidite ih, a stežu.
Tijelo stežu, a srce režu.
Mnogi ne mogu dalje i pokleknu.
Ne misle na sebe, na svoj dar Bogom dan jer su podlegli pritisku okoline.
U suštini ljudi su uglavnom neshvaćeni.
Ta uskogrudnost koja je usađena kod velikog broja ljudi ne dopušta razvijanje i napredak svojih najbližih, bilo da je riječ o članovima obitelji ili jako bliskim prijateljima.
Za svaki pokušaj, oni će iznaći razlog zašto to “nije dobro” i zašto to ne bi trebao raditi.
Često u razgovoru će onda te žrtve tuđih mišljenja sa sjetom izgovarati :
“Rekli su da to nije za mene.
Rekli su da ni ne pokušavam jer su mi šanse nikakve
To je za neke druge.
Ne možeš ti to.
Uzalud gubiš vrijeme.
A, da je to tako lako, ta svi bi to radili.
Okani se tog, prihvati se nečeg pametnijeg.”
Samo su neke od demotivaciskih pokliča s kojima se ljudi susreću o zbog kojih odustaju od svojih snova jer pritisak postaje veći.
Posebno se to odrazi bolno za neke doista specifične Božje darove kao što je naprimjer dar za pisanje.
Ti ljudi su posebno zakinuti jer taj urođeni talent je “ispušni ventil duše”.
Oni jednostavno moraju “stavljati na papir” svoje misli,ali i kriti te svoje radove jer ih okolina ne podržava.
Tako sam čula da su nekima kad bi pomenuli da bi objavili knjigu, najbliži članovi obitelji znali kazati :
“Okani se tog. Ne mora svijet znat da si lud, ako mi u kući znamo”
Sam osjećaj da se talent i dar okarakterizirao kao ludilo je dovoljno jasan pokazatelj koliko je razumjevanje ispod svih razina kao i to kronično odsustvo podrške i ono što zapečatira odustajanje ,svakako je osporavanje i odgovaranje od zamisli.
Koliko god to čovjek krio i negdje na tavanu pod prašinom završile te pjesme, priče i sve ono što je čovjek u datom trenu ispisao , ono nađe put, pa taman nakon 20, 30 ili 50 godina.
Ovaj put ne s ciljem da to bude zanimanje jer se čovjek u međuvremenu posvetio nečem posve drugom, ali dođe da podsjeti da dokaže da za snove nikad nije kasno.
To su posebni trenuci za čovjeka i ta spoznaja da je vrijedilo istaći to čime te Bog nadario su posebni bez obzira na svu gorčinu koju si svih tih godina u sebi nosio.
S druge strane imamo onaj okov koji nam nameće okolina kad trebamo birati životnog partnera.
To je toliko apsurdno da čovjek zdravog razuma to ne može pojmiti.
Sam taj osjećaj da bi trebao potisnuti sve svoje osjećaje, želje i potrebe da bi udovoljio okolini je neshvatljiv.
Tko li to može bolje od tebe znati što je po tebe dobro osim tebe samog.
Tegoban je taj osjećaj okova koji ti nameće okolina koja se usudi birati i sugerirati s kim ćeš lijegati,buditi se I obitelj zasnovati.
Tu se zanemaruje srce i istinska želja i povezanost s nekom osobom i natura se netko tko je po mišljenju najbližih I okoline “bolji” za tebe.
Kako život odmiče, gotovo uvijek se uspostavi i dokaže da taj netko kog je drugi birao za vas nije dobar po vas.
Tako vrlo često nastaju nesretni brakovi i nesretni ljudi u tim brakovima.
Kako god da se okrene, uvijek manje boli kad “čovjek sam padne i sam se udari” od onog “kad te gurnu i udariš se”.
U prvom slučaju prvo kriviš okolinu pod čijim pritiskom si poklekao, pa potom i sam sebe.
Kriviš sebe što nisi imao dovoljno snage da se odupreš tom snažnom a nevidljivom i neopipljivom okovu- mišljenju drugih.
Često misliš što bi bilo da je bilo onako kako si ti želio.
Pitatanja tisuću, a odgovora niotkud.
Nije rijetkost da se ti ljudi koji su predodređeni jedni za druge gotovo u kasnu jesen života, pa taman živjeli i na dva kontinenta različita ponovno sretnu i spoje.
Stoga volim kazati ” Ako je dvoje suđeno jedno drugom, uzalud ih rastavljaju,ako nisu, uzalud ih sastavljanju”
To je naprosto tako jer ljubav uvijek nađe put.
Ljubav ne odustaje. Odustaju ljudi.
Odustaju jer nisu dovoljno hrabri slušati svoje srce.Nisu dovoljno vjerovali u sebe I svoje mogućnosti. Podlegli su mišljenju okoline koja je misleći da im čini dobro, od njih napravila nesretne i nezadovoljne ljude.
Sve zbog okova i ovisnosti o tuđem mišljenju.
Okova koji fizički nisu lanci koji nam stoje na rukama i nogama, ali su snažniji od tih lanaca.
Ti lanci su u našoj glavi.
Zbog njih su usporeni koraci i zbog njih su mnogi sretni ljudi postali nesretni.
Da bi ste se oslobodili tog nezamislivog tereta i u konačnici kočnice za ostvarenje svojih snova tad počnite da vjerujete sebi.
Počnite da slijedite i slušate svoje srce i svoje snove, a ne okolinu.
Ne smetnite s uma da ta ista okolina neće biti uz vas i s vama onda kada vam bude najteže.
Neće vam pružiti ruku, ma koliko god ju trebali i držali da vas podignu.
Zato će vam spremno podmetnuti nogu da padnete.
I zbog čega onda tolika opsjednutost tuđim mišljenjem?
Danas u vrijeme moderne tehnologije, izrazito veliki broj ljudi radi ono za što misli da će izazvati pozornost kod okoline.
Misle tako da će zadiviti druge i zapravo im je i to jedini cilj na društvenim mrežama.
Gube sebe, svoje želje i potrebe kako bi fascinirali drugog.
Još jedna velika pogreška kada slijede one ” naputke” modnih stručnjaka i kritičara koji ciljano prave nesretne ljude.
Postavljanju im ciljeve i imaju od njih nerealna očekivanja.
Onda će vam nametnuti mišljenje kako niste u trendu ako ne nosite cipele određenog brenda koje u nekim slučajevima mogu koštati i vaše 2 ili 3 mjesečne plaće i ono što je najzanimljivije dosta njih će kupiti takve cipele s takvim primanjima, ali će isto tako morati uraditi i pretrpjeti svašta da do njih dođu.
Ne žele oni te cipele što ih se doista dopadaju ili što su udobne po njih već su iznova podlegli mišljenju okoline.
Samim time će sebe učiniti nezadovoljnima i nesretnima.
Danas će biti partner poželjan samo ako isti ima mogućnost da ispunjava prohtjeve i toliko površno stupaju u bračne zajednice da se gotovo i ne poznaju u onom pravom smislu koji je iznimno potreban i zapravo presudan da bi dvoje ljudi mogli zasnovati kvalitetnu obitelj.
Obitelj nije trend.
Obitelj je budućnost i najčvršći temelj koji shvataju olako.
Ne možete graditi kuću nad provalijom jer je to dobra lokacija za fotografiju kojoj će se “diviti” na društvenim mrežama. Neminovno je da će se urušiti prije ili poslije.
Ne možete živjeti da bi zadivili druge, a da pritom zaboravljate tko ste i da zaboravljate svoje želje.
Zapravo, možete ,ali u tom slučaju živite u okovima koji su vam nametnuti.Preživljavate.
Zaboravljajući da vam nitko ništa ne može nametnuti, ako to isto niste spremni prihvatiti i ako ste podlegli pritisku.
Vaš život ne treba da određuje nitko osim vas.
Vi ste u Božjim rukama, a vašu sudbinu treba da pišete sami.
To za vas ne može bolje uraditi nitko drugi od vas samih.Ukoliko dopuštate drugom da to za vas učini tad tog trenutka sami sebi namećete okove i niste slobodni, ma koliko god vjerovali da jeste.
Sve je u glavi. Od tud kreće i ropstvo u okovima,kao i sloboda.
Hoćete li biti u ropstvu ili na slobodi, ovisi isključivo od vas samih.
Ne zaboravite da su samo slobodni ljudi zaista sretni.
Ulomak iz knjige “Cilj je biti sretan” autorice Daniela Škegro
Hercegovka.net
