Daniela Škegro: On je moj ovozemaljski junak i uzor

Date:

Ako bi trebali imati neki uzor ovozemaljski onda bi to meni bio moj djed. Moj uzor i moj junak.
Moj djed je čitav svoj život živo poput “profesionalnog vojnika”.
Uvijek se morao i trebao znati red i poštovanje.
Rođen je 09.siječnja 1915 godine, ili bolje rečeno upisan je tada u Matične knjige jer se u to vrijeme nije upisivalo točno po datumu rođenja već kad bi netko krenuo do matičara. Tako da je djed vjerojatno rođen 26. prosinca 1914 godine na Ivandan. Zbog tog je i dobio ime Ivan.
Ponekad me sram što u dosta toga nisam bila toliko ustrajna poput mog djeda.
No, imala sam sreću da odrastam uz njega i uz baku koja je bila najplemenitije biće na planeti.
Tamo gdje bi djed “zatezao”, baka bi “popuštala”. Tako da je uvijek bilo “taman”.
Moj djed je živio u Domazetima u Raškoj Gori, što je nekih 8 km od Mostara.
Mirovinu je zaradio pješačeći svaki dan na posao. Radio je na željeznici.
Nikada, ali nikada, nije imao niti jedan dan bolovanja ili odsustva s posla iako je svakodnevno pješačio 20 km do željeznice.
Čak ni 1956.godine u ožujku, kada je snijeg u Mostaru i okolici zapadno kako je on znao reći “do prsa”, nitko se iz grada nije pojavio na poslu zbog silnog nevremena, ali moj djed je došao pješačeći 10 kilometara, probijajući se satima  kroz silovite namete snijega.
Njegov zdravstveni karton nije postojao i službeno je otvoren kada je krenuo u mirovinu jer mu je i tada bio potreban zbog procedure.
Moj djed nije imao sat, ali je svaki dan točno na vrijeme dolazio na posao. Gledao je u nebo i u minutu je bio precizan.
Pedeset i neke je tek kupio svoj prvi sat i tada dao svoje tri plaće za njega.
Moj djed je ostao siroče, odnosno otac mu je pogunuo na Kordulaniji negdje u Italiji za vrijeme prvog svjetskog rata dok je još bio u utrobi majke.
Brat mu je nestao u drugom svjetskom ratu i nikada nije za njega više saznao.
Moj djed kao mali nije išao u školu, ali ne samo da je u to vrijeme sam naučio čitati I pisati već je i nakon što je sve savladao podučavao ostalu djecu u selu.
Moj djed nije imao ni automobil, pa je u to vrijeme sav građevinski materijal koji mu je bio potreban za izgradnju nove kuće,  također iznio na svojim plećima.
Neki dan u razgovoru sa svećenikom kaže mi: “O, tvom djedu sam čuo nebrojeno puta od starijih župljana. Kada je pravio kuću, majstori sjeli za ručak, kažu mu kako nema cementa više i da će doći kada nabavi. Na što im je djed kazao da oni na miru pojedu i popiju, a on će u Mostar udaljen 20 km(oba smjera) “skoknuti” do trgovine po 2 vreće cementa. Tako je bilo. Dok su oni pojeli, popili i koju prozborili, djed se pojavio sa 2 vreće cementa po 25 kg na leđima. Iznio je on i šparet na drva na svojim leđima iz Name, trgovine u Mostaru.
Šparet je težio 50 kg, a uz to je bio neugodan za nositi zbog svojih gabarita, kazivao je svećenik.
Moj djed je od prvog dana Ukazanja Blažene Djevice Marije, pa sve do svoje smrti u 97.godini života postio 2x tjedno, ali svaku baš svaku srijedu i petak i to isključivo o kruhu i vodi.
Naravno,  već po ukazanju Gospe smo išli pješice iz Mostara u to vrijeme da se poklonimo Kraljici Mira.
Bio je veliki štovatelj Isusa Krista i Blažene Djevice Marije.
Svoju kršćansku  vjeru je živio u pravom smislu, trudio se prenijeti ju na svoja pokoljena.
Poštovao je sve druge ljude i njihove religije i oni su poštovali njega.
Često je pričao o tim vremenima i poštovanju i solidarnosti među ljudima u to vrijeme.
Pa je jedne zgode dok je se od snijega i nevremena nije moglo normalno hodati, njegov radni kolega Muja Šantić poslao svog sina da na Bajram odnese večeru Škegri na straži. Sin od pomenutog Šantića je trebao pješačiti 4 km u jednom smjeru da mu donese večeru jer ga je djed tada mijenjao na straži zbog Šantićeve proslave.
Poštovao se taj narod tada međusobno, a i primjer mog djeda o tomu svjedoči.
Često je znao kazati da su ovo pogana vremena, a da će doći još gora jer je narod odbacio Boga.
Mržnja će ubijati ljude i neće im trebati puno razloga da mrze, tako će odgajati.
Izjedat ćeš ih poput hrđe.
Neće to biti dobro. Mržnja nije od Boga.
A, bez Boga ne može biti dobro❗️
To je rečenica koju je često ponavljao.
Znao je kazati da je u ono vrijeme bio napredak kada su ljudi iz opanaka išli u cipele, ali da će doći “vakat”, kad će ljudi iz cipela ići u opanke i došao je.
Još kao dijete slušala sam kako govori da će doći vrijeme kad će majke bacati i davati svoju djecu, da će udariti brat na brata, križ na križ, da će se narod potpuno predati sotoni i bit će muški s muškim, žene sa ženama.
I došlo je.
Govorio je da će takve bolesti narodom vladati, te da će biti poput kuge, a čovjek će ih stvoriti svojom pohlepom.
I došlo je.
Znao je reći da je zapisano, kako će doći tako velik i silovit rat kakav nikada nije viđen i doživjljen u povijesti, ako se narod ne obrati, te da će se sukobiti tri vojske. Jedna od njih je sa istoka i “zamotana”.
Te kako će tek po završteku tog rata gdje će biti “krvi do koljena”, nastati mir na ovim prostorima.
“Kosooki, žuta rasa” će vladati cijelim svijetom.
E, ne znam što da kažem na ovo… sve nešto mislim jeli možda djed mogao bar jednom pogriješiti misleći na ovu prognozu?
Ali znam da je djed uvijek i za sve bio u pravu što god bi govorio.
Vrijeme će pokazati.

Nije često ponavljao ono što govori, osim da se NIKADA NE SMIJETE ODREĆI ISUSA I GOSPE !
Svašta je on prežio u svom životu.
I glad, kada je opstao isključivo što je jeo kozlac sirov kao djete jer je bila tolika glad i
od dubove kore koju bi mu majka “izdeljala ” I skuhala. Odgojio je i odškolovao sa bakom osmoro djece sa jednom plaćom.
Obrađivao je usput zemlju i uzgajao stoku.
Nedjelja je uvijek bila rezervirana za svetu Misu.
Moj djed je i u 97.godini uspravno hodao, nikada glavu povijao,  do zadnje sekunde toliko razborit i toliko inteligentan da takve ljude više ne susrećem.
Sve u životu što je preživio I stvorio, zahvaljivao je samo dragom Bogu i Majci Božjoj.
Tu je crpio svu svoju snagu koja je bila nadnaravna.
Znao je često kazati: “Krivo sjedi, a pravo zbori “, davajući važnost istini, prezirući laž, obmanu i manipulaciju bilo koje vrste.
Ponosna sam što je to moj djed i što me naučio najznačajniju stvar u životu:
Kakva god vremena došla – NIKADA SE NE SMIJETE ODREĆI ISUSA I GOSPE !

Druge poštuj, svoje ne daj i njeguj.

Hercegovka.net

Share post:

More like this
Related

Razlika cyberbullying i klasični bullying

Defincija cyberbullying Cyberbullying odnosi se na uporabu digitalnih tehnologija za zastrašivanje,...

Jedna kap ove tečnosti spasit će cijelu baštu od truljenja

Jod je antiseptik širokog spektra koji uništava široko polje...

Obavijest za umirovljenike koji čekove podižu preko banke

Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje objavio je...

Blagoslov motora i motorista na Blidinju

U nedjelju, 2. lipnja 2024. godine, u idiličnom okruženju...