Živimo u vremenu u kojem su najglasniji o vjeri često oni koji je najmanje žive.
Nikada više riječi o Bogu. Nikada više javnog pokazivanja „pobožnosti“.
A nikada manje tišine u kojoj se rađa istinska vjera.
Nikada manje razumijevanja i suosjećanja među ljudima. Nikada manje dobote i plemenitosti. Nikada manje one iskrenosti i ljudskosti.
Očito je da postoji razlog što je to tako.
Danas mnogi o vjeri ne govore iz ljubavi prema Isusu. Govore iz interesa.
Iz potrebe da budu viđeni. Da steknu ugled, moć ili korist.
I tu počinje problem.
Jer vjera i interes ne idu zajedno.
Ljubav prema Isusu i kalkulacija ne mogu živjeti u istom srcu.
Onaj tko istinski ljubi, ne traži korist.
Ne nameće se.
Ne viče da bi bio priznat.
Ljubav prema Kristu ne traži galamu da bi bila snažna.
Ona se ne dokazuje riječima, nego životom.
Danas često vidimo suprotno.
Evo u nastavku nešto što je bilo jako davno, odnosno kada je sveta Bernardica kazala da se najviše boji loših katolika, ne da bi ih optužila i da bi im sudila, već iz straha kako za njih same, tako i za mase koje ih slijede:
“Pruska vojska je stigla na naša vrata. Zar vas to ne ispunjava užasom?”
“Ne.”
“Dakle, nemamo se čega bojati?”
“Bojim se samo loših katolika.”
“Bojite li se čega drugog?”
“Ne, ničega.”
Da, to su bile riječi sv. Bernardice, vidjelice iz Lurda. Usred velikoga rata, mogla je samo utvrditi strah od loših katolika.
Gdje smo danas? Imamo li s razlogom isti opravdan strah od onih koji su jaki na riječima kada je vjera u pitanju, a djela su im tanka?
Najglasniji će prvi govoriti o moralu, a iza zatvorenih vrata – gaziti ono što propovijedaju.
Najglasniji će isticati vjeru, ali će zaboraviti ljubav.
A bez ljubavi vjera je prazna.
Isus treba one koji daju ljubav, koji šire ljubav bez interesa.
Jer Isus nije tražio savršene govornike. Nije tražio publiku. Tražio je srce.
Tražio je čovjeka koji će voljeti i kad ga to košta. Koji će pomoći i kad nitko ne vidi.
Danas svaka pomoć mora biti predočena javnosti na 100 strana, a to nije Isusova zamisao.
“Neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica” – to su Isusove riječi. Znači da pomažeš iz ljubavi, a ne za reklamu dok se naslikavaš s vrećicom makarona i vrećom deterdženta s onim u potrebi.
Traži one koji neće trgovati vjerom, nego će je živjeti.
Zato se vrijedi zapitati:
Jesmo li vjernici ili glumci vjere?
Govori li iz nas ljubav ili interes?
Jer onaj tko vjeru koristi za vlastitu korist, nije bliže Bogu, nego dalje nego što misli.
Mi smo u vremenu gdje ljudi sami sebe proglašavaju svecima, a žalosnije od toga je samo što im plješću. Tu se sjetimo riječi svete Bernardice i straha od loših katolika.
Postalo je prestiž biti u prvoj klupi u crkvi. Iako prva klupa u crkvi nije veća blizina Bogu.
Kao što ni glasnija molitva ne znači dublju vjeru.
Kao što ni križ oko vrata ne znači da ga nosiš u srcu.
Jer Boga ne zanima gdje sjediš.
Zanima Ga kako živiš.
Možeš biti u prvoj klupi – a kilometrima daleko od Njega.
I možeš stajati negdje sa strane, u tišini – a biti Mu bliže nego itko. Nije problem u mjestu. Problem je u srcu.
Jer vjera nije predstava.
Bog gleda i mene i tebe i sve nas na djelu. Koliko smo danas ucviljenih utješili. Koliko smo obeshrabrenih ohrabrili. Koliko smo pomogli bez da itko zna. Koliko smo toplih riječi dali onome koji je osamljen i bez ikoga. Što si učinio za drugog a ne što si učinio za sebe. Da, to je teško, teška su djela, za razliku od predstave vjere i pljeska.
Svi smo grešnici, nema bezgrešnih, ali nije poanta osuđivati druge, već raditi na sebi. Vjeru živjeti, a ne o vjeri pričati i smatrati se većim vjernikom. Ali i ukazati na pogrešku, ne s ciljem osude, već s ciljem pomoći zalutalima.
Jer što to mi znamo, mi smo tako sitni i nebitni spram Boga koji gleda i kojemu se ne može ništa sakriti. Nema potrebe slikati dobra djela. Bog nije slijep. Ne treba galamiti, Bog nije gluh. No, mi često jesmo i slijepi kraj zdravih očiju i gluhi kraj zdravih ušiju. Otkud nam onda hrabrost smatrati se boljim i većim ako nemamo djela, ako ne živimo vjeru?
Otkud nam pravo?!
Ne lažeš ljude – lažeš Boga, kad vjera postane korist.
Dolaze najglasniji vjernici, najtiše savjesti.
Postalo je jako profitabilno koristiti vjeru, odnosno zloupotrebljavati vjeru.
Kad se Isus koristi za profit – to više nije vjera.
Puna usta Boga, prazno srce ljubavi
Kad vjera postane interes, a Isus sredstvo – gubi se ono najvažnije: istina i ljubav!
Nije natjecanje tko će biti viđeniji, glasniji, „svetiji”.
Vjera je ono što ostaje kad se svjetla ugase.
Kad nema publike. Kad si samo ti… i Bog. I baš tada se vidi istina.
I možda najvažnije:
Neće nas prepoznati po tome koliko smo govorili o Isusu, nego koliko smo Ga živjeli.
Daniela Škegro/Hercegovka.net
