Empatija se definira kao sposobnost razumijevanja emocija drugih ljudi i primjerenog reagiranja na te emocije. Imati empatiju prema nekom znači da se možemo „staviti u njegove cipele“, odnosno da možemo zamisliti kako bismo se mi osjećali da smo u istoj situaciji, tako glasi definicija empatije.
Nedostatak kulture i empatije je poguban za društvo.
Ako nismo u stanju iskazati najmanjim gestama suosjećanje prema ljudima u potrebi, onda se zapitajmo u što smo se pretvorili.
Ako se i na što grozim i ježim, to je onda zabijanje šala nad ljudima koji imaju psihičke smetnje i neke fizičke mane i nedostatke.
To je ispod razine dno dna.
Takvih scena nažalost viđamo sve više, gdje su mladi “face”, ako ismijavaju i vrijeđaju takve osobe.
Nitko me ne može uvjeriti da im roditelji nisu takvi jer takve stvari se uvijek nose iz kuće.
Nitko od nas nije bezgrešan i savršen, kao niti roditelj bez greške, takvi ne postoje, ali svatko “iole” normalan je naučio i uči dijete da se nikada ne iživljava nad nemoćnim, slabijim i bolesnim.
To je ono što je minimum i najosnovnije, ali svakim danom gledamo da to ispada jako “težak i zahtjevan zadatak” koji se smatra nebitnim.
Sve će takvi roditelji koji ne razvijaju empatiju kod svoje djece, učiniti da im dijete ima fakultetsku diplomu u ruci, nebitan je način na koji će doći do nje, ali gotovo ništa neće učiniti da od tog istog djeteta stvore čovjeka u svakom smislu te riječi.
Uzalud sve diplome svijeta, ako nema najvrjedniju koja se zove “Čovjek”, tek tada sve ostale diplome imaju značaj.
U svijetu “praznih ljudi punih sebe” susreti čovjeka koji umije da suosjeća s drugima je prava rijetkost. Zamislite, došli smo do faze da nam ono najbitnije i najosnovnije potpuno iščezava u društvu. Ne, to nije iščezlo samo od sebe, to smo čupali, gazili, zatirali, omalovažavali, obezvrjeđivali i došli smo tu gdje jesmo.
Tu gdje se ne cijeni Čovjek, a posljedice toga svakodnevno zbrajamo.
Čovjek u svakom smislu te riječi “nema ime i prezime”, on je taj koji u svakom trenutku može da zamjeni sunce jer toplina i ljudskost iz njega izbija. Jednostavno se u njegovom društvu osjećaš lijepo, mada ni sam ne znaš zašto. Šteta, što nemamo često priliku uživati u takvom društvu.
“Ne treba nam toliko učenih glava koliko poštenih”, mudra je izreka blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Budući da je i tada poštenje i dobrota bilo u deficitu, a danas bi vjerujem i sam Blaženi Alojzije Stepinac “ostao bez riječi “
Svatko onaj koji misli da je suosjećajnost I dobrota nepoželjna, te da tome ne treba pridavati pažnju, jednog dana će osjetiti posljedice svoje zablude.
Onda kada doslovno postanemo društvo zvijeri, a tim putem idemo❗️
Hercegovka.net
