U svemu postoji minimum, to je naprosto neka granica ispod koje “ne ide”.
Ispod toga je “prazno”.
Primjera radi, kada u automobilu nemate bar minimum benzina automobil staje.
Kratko ga možete pomjerati “guranjem”, ali tu ga potom parkirate.
Pumpa u bunaru će također raditi do minimuma, pomalo i na momente otežano, ali kada prijeđe ispod minimuma, voda ne teče ni u kapljicama.
Cvijeće također zahtijeva određenu količinu vode da bi cvjetalo.
Minimum vode ga kratko održava “na životu”, ali kada spadne ispod minimuma ono ugine.
Dalo bi se nabrajati još mnoštvo primjera koji jasno ukazuju da sve što spadne ispod minimuma je naprosto neodrživo.
Ljubav također!
Svi se mi u tim momentima pokušavamo poslužiti “trikovima”, kao primjerice “guranjem” auta da krene, ali naprosto shvatimo da automobil nije predviđen da ide na guranje već na gorivo.
“Benzin” u nekom odnosu je prije svega
-poštovanje
-vrijeme koje poklanjate osobi
-pažnja
Bez toga ne ide.
Teško je odrediti maksimim jer se uvijek čini da može više, al’ kod minimuma nema dvojbi.
Ljubav se gradi.
Osnovni “materijal i građa” su
poštovanje,izdvojeno vrijeme i pažnja.
Bez toga se nema što graditi.
U ljubav se ulaže ali bez temelja je to čisto izluđivanje.
Poput toga da nad provalovijom gradite kuću.
Sav materijal koji tu ugrađujete propada u nepovrat.
Nikada sebi dozvoliti da potraje to “uzaludno bacanje materijala u provaliju”
To čovjek čini duboko nesretnim i ponekad zapada u depresivno stanje kriveći sebe.
Iako je jedina krivnja što je od ničeg pokušavao stvoriti nešto.
Takve stvari utječi i na gubitak samopouzdanja jer dolazi do faze da se osoba osjeća bezvrijedno, a zapravo je jedino bezvrijedan onaj koji nekog dovede u takvo stanje.
Puno je gore kada očekujete da vas netko pozove i da s vama podijeli svoj dan, a to ne učini već kad to ni od kog ne očekujete.
Svako očekivanje dovodi do razočaranja.
S toga nas i može samo razočarati netko koga smo “visoko pozicionirali”, s radošću mu poklanjali svoje vrijeme i u konačnici srce.
Na kraju shvatimo da smo to bacili “u provaliju”, poput nečeg bezvrijednog.
Na tren nas obuzme nemoć i praznina.
Praznina koja je puno gora već prije već smo uopće dopustili nekomu da nam se približi.
Veoma je bitno da u startu ne idemo ispod minimuma.
Manja šteta, manja bol i razočaranje.
Vi najbolje znate koliko kao osoba vrijedite, a to nikako da bude “procjena” osobe koja ni sama nije odredila svoju vrijednost.
Ni na što u životu ne pristajte što se daje na kapaljku, osim ne dao Bog infuzije.
Ne pristajte na mrvice koje su predviđene za odpad.
Ne poklanjate svoje vrijeme onomu koji nema vremena u vrijeme kada vam je potrebno.
Ne bacajte ljubav pod noge onumu koji će ju gaziti i pri tom ne osjećati kajanje i krivnju.
Ne idite nikada ispod minimuma jer tu je uvijek praznina/provalija.
Minimum odredite sami, nedopstite da vam drugi određuje.
Ne dopustite da najljepši mogući osjećaj ljubav u vama “ubijaju”oni bez osjećaja ili još gore oni koji misle da niste vrijedni ljubavi!
Hercegvoka.net
