Danas je Međunarodni dan sreće, pa u to ime jedan prigodan tekst na tu temu.
Ne postoji osoba koja će preživjeti život i dobiti još jedan život na zemlji po okončanju postojećeg.
Čemu onda toliko zavisti među narodom? Čemu tolika mržnja i ljubomora?
Čemu “življenje tuđeg života”?
Čemu onda želja za nečim pod svaku cijenu? Nemamo brate svi ono što bi željeli. Imamo što imamo i vrijeme je da počnemo na tomu biti zahvalni i u tomu radost pronalaziti.
Možda baš ono što ti imaš i nisi svjestan njegove vrijednosti je nekomu životni san. Dok je tvoj san ono što netko drugi ima, a njemu je teret. Ne postoji čovjek na svijetu koji nema nešto u čemu može pronaći radost.
Pitanje je samo je li toga svjestan!? Najveća je pogreška živjeti u uvjerenju
da su svi sretniji od tebe. To je ono što je prvi korak do unutarnjeg
nezadovoljstva i nemira.
Tako postaješ teret sam sebi, a ujedno briga onomu koji te ne želi gledati u
takvom stanju. Mediji nam uporno forsiraju godinama lažne ideale. Zadaju
neke izvanserijske i nerealne norme. Pritišću do te mjere dok nam u vlastitoj
koži ne postane tijesno. Postoje oni koji se mogu i znaju tomu oduprijeti, ali
nažalost veliki broj je onih koji nemaju snagu i razboritost za to. Pokleknu i
sve ono što imaju smatraju glupim i bezvrijednim, težeći ka onom što im
netko preporučuje da je “in”.
Tako nastaje kolektivno nezadovoljstvo. Gubi se duševni mir i tone se
nesvjesno ka “ponoru uma”. Neće se birati sredstva da se dođe do novih
cipela, ako uporno “par glavnih faca” iste promovira po društvenim
mrežama. Uzalud i sto novih pari cipela, ako je korak pogrešan. I u starim
cipelama se stiže do cilja, ako su udobne i čine korak lakšim. Ako poslije
koraka u njima legneš spokojan. Cipele su bile primjer, a odnosi se na
mnoge druge materijalne stvari kojima čovjek teži. Dogodi se, kako
ponekad i dobiju ono ka čemu teže, ali usput izgube sebe i one kojima je
bilo stalo do njih. A, povratka na staro nema.
I opet je čovjek nemiran i nije spokojan pokraj ostvarenja “viših ciljeva”.
Zapamti- Nisu sretniji od tebe svi oni koji se glasnije smiju.
Zapravo, nikada nije razmišljao što bi mogao izgubiti dok grabi prema
zacrtanom cilju. Posvetio se tomu, umjesto da njeguje nešto što ima i
čuvajući to, pokušava ostvariti nešto što bi želio. Zagrize ogroman zalogaj.
Toliko velik da ga nije u stanju progutati. Ionako se nikad nitko nije udavio
tuđim zalogajem već svojim koji bijaše puno veći od “dopuštenog”. Onda
počinje da krivi sudbinu, ljude, život… A, zapravo nije bio svjestan da je
mijenjao mir za nemir. Zaboravio je da se i u starim cipelama stiže do cilja.
Uzalud nove, ma koliko god da bile skupe i moderne, ako žuljaju i stvaraju
bol, nastojimo ih se riješiti bez obzira koliko smo dugo maštali o njima.
One ne vode do cilja. A, cilj je biti sretan!
Ulomak iz knjige “Cilj je biti sretan” autorice Daniele Škegro
Hercegovka.net
