Zavist – zatvor iz kojeg mnogi nikada ne izađu
Zavist je najpogubnija ljudska slabost. Ona je priznanje tuđoj vrijednosti koje kukavice nikada neće izgovoriti naglas. Dok uspješan čovjek razmišlja kako biti još bolji nego jučer, zavidan čovjek razmišlja samo o tome kako umanjiti vrijednost onoga koji je uspio.
Piše: Daniela Škegro
Zavist izaziva najdublji oblik mržnje. Oduvijek govorim da je mržnja najjače oružje za samouništenje. Njome ne ranjavate onoga koga mrzite, nego prvenstveno sami sebe.
Mržnja vam oduzima mir, troši energiju, zamagljuje razum i pretvara vas u zatočenike vlastite gorčine. U međuvremenu, osoba koju mrzite nastavlja živjeti, stvarati, uspijevati i graditi svoj put.
Zato je zavist opasna – jer lako preraste u mržnju. A mržnja nikada nije izgradila sretan život. Ona je samo razorila onoga tko ju je nosio u sebi.
“Mali” ljudi ne stvaraju. Oni osporavaju. Ne grade svoje ime, nego pokušavaju srušiti tuđe. Vjeruju da će, ako ugase nečije svjetlo, njihovo zasjati jače. Ali svjetlo se ne može ukrasti. Ono se može samo vlastitim trudom stvoriti.
Zavidan čovjek rijetko će pitati: “Što mogu naučiti od uspješnijih?” Njegovo pitanje glasi: “Kako da ih diskreditiram?” Umjesto rada bira trač, umjesto znanja ogovaranje, umjesto karaktera podmetanje. Svu energiju koju bi mogao uložiti u vlastiti razvoj troši na pokušaje da drugima naruši ugled.
U tome leži najveći paradoks zavisti. Ona ne šteti ponajprije onome kome je upućena, nego onome tko je nosi. Dok promatra tuđe živote, vlastiti prolazi pokraj njega. Dok broji tuđe uspjehe, njegovi ostaju neostvareni. Dok traži tuđe mane, nikada ne stigne ispraviti vlastite.
Povijest je puna ljudi koji su postali veliki zahvaljujući radu, disciplini i ustrajnosti. Gotovo nitko nije izgradio veličinu pokušavajući uništiti tuđu. Tuđi pad nikada nije temelj trajnog uspjeha. On može zadovoljiti nečiji ego na trenutak, ali ne može izgraditi život vrijedan poštovanja.
Zato nije pitanje koliko vas ljudi kritizira ili koliko vam zavidi. Pravo je pitanje nastavljate li stvarati unatoč tome. Jer zavist je često cijena vidljivosti. Oni koji ništa ne rade rijetko izazivaju zavist. Oni koji stvaraju, uspijevaju i ostavljaju trag gotovo uvijek će imati nekoga tko će pokušati umanjiti njihov uspjeh.
Na kraju, najveća kazna zavidnom čovjeku nije tuđi uspjeh. Njegova je kazna to što cijeli život promatra tuđe visine, a nikada ne pronađe hrabrost, disciplinu i poniznost da se popne na vlastitu. Dok drugi grade budućnost, on ostaje zatočenik vlastite gorčine. A iz tog zatvora ne oslobađa nitko drugi, osim njega samoga.
Ljudi ne mrze tvoj neuspjeh. Mrze tvoj uspjeh. Ne mrze dobre, nego najbolje.”
Kako kaže stara narodna poslovica:”Nitko ne baca kamenje na drvo bez plodova.”
Daniela Škegro/Hercegovka.net
