U posljednje vrijeme sve češće gledamo natpise poput: „Baka servis više nije u funkciji.“
Drugim riječima, bake više ne žele čuvati unučad.
Zanimljivo je, međutim, da se „baka servis“ sve češće podrazumijeva kao usluga čuvanja djece dok su roditelji na zabavama, proslavama, putovanjima, pa čak i na godišnjim odmorima u dalekim destinacijama.
Nekada se pomoć bake i djeda najčešće tražila onda kada je roditeljima zaista bila potrebna dok rade, dok imaju neku neodgodivu obvezu ili kada jednostavno nisu mogli drugačije organizirati brigu o djetetu.
Danas se, čini se, granice sve više pomiču.
Ali postoji još jedan, možda puno tužniji „moderni“ način života koji je nekada bio gotovo nezamisliv.
Sve češće možemo čuti kako roditelji svoju staru i nemoćnu majku ili oca šalju u dom za starije, ne zato što zaista nemaju drugog izbora, nego zato što više ne žele ili ne smatraju svojom obvezom brinuti se o njima.
Obveze koje su djeca nekada osjećala prema svojim roditeljima polako padaju u zaborav.
Nekada se podrazumijevalo da ćeš biti uz svoje roditelje kada ostare. Da ćeš im vratiti barem dio onoga što su oni cijeli život davali tebi. Da nećeš okrenuti glavu kada više ne mogu sami.
Danas se, nažalost, i dom za starije sve češće doživljava kao nešto potpuno normalno i praktično, čak i onda kada bi obitelj, uz malo više ljubavi, vremena i razumijevanja, mogla učiniti drugačije.
Naravno, postoje situacije kada je dom najbolje i jedino moguće rješenje. Postoje roditelji koji zahtijevaju stalnu stručnu skrb, djeca koja žive daleko ili jednostavno nisu u mogućnosti pružiti ono što je potrebno. O tome ne treba suditi.
Ali nije isto „ne mogu“ i „ne želim“.
I upravo je ta razlika ono što bi nas trebalo zabrinuti.
Jer čini se da smo u želji za modernim, slobodnim i lagodnim životom počeli zaboravljati ono najvažnije – obitelj, odgovornost, zahvalnost i međusobnu brigu.
Baka više nije „baka servis“.
Roditelj više nije „obveza“.
Starost više nije nešto što se dočekuje uz svoju djecu.
Sve se nekako može organizirati, platiti, rezervirati i prepustiti drugome.
Ali ljubav se ne može naručiti preko aplikacije.
Zagrljaj se ne može platiti.
A vrijeme koje smo mogli provesti sa svojim roditeljima i djecom – jednom kada prođe – više se nikada ne vraća.
Svijet se doista promijenio.
Ali nije svaka promjena napredak.
Jer sve što se iskrivi, više nije dobro.
A ako izgubimo osjećaj za svoje najbliže, možda ćemo imati moderniji život, ali ćemo imati sve manje ljudskosti.
A svijet bez ljudskosti, bez empatije, iskrenosti i međusobne brige postaje hladan svijet.
Svijet u kojem sve ima svoju cijenu, ali sve manje toga ima svoju vrijednost.
I zato se trebamo zapitati: Jesmo li doista postali moderniji ili smo samo zaboravili biti ljudi?
Jer hladan i bezosjećajan svijet možda može biti moderan, brz i praktičan, ali bez ljubavi, obitelji, poštovanja i empatije postaje samo hladan i zao svijet. Svijet u kojemu ljudi nisi istinski sretni i zadovoljni čak i kada imaju baš sve.
Nedostajat će ono što se novcima ne može kupiti, niti materijalnim zamijeniti!
Daniela Škegro/Hercegovka.net
