Do kada će nam nenormalno biti uobičajena pojava️?
Nekada smo se zgražali i na nepravdu, a sada smo došli do tog stadija kad god otvorimo društvene mreže doslovno brojimo mrtve ljude.
Nešto STRAVIČNO postaje uobičajena pojava.
Bože sačuvaj dokle smo došli.
Nitko više ne reagira burno na razne stravične zločine.
Ali puno gore od tog jeste da NITKO NE REAGIRA prije već se takve stravične stvari dese.
Ljudi će bez ikakvih problema okretati glavu od onih koji su na bilo koji način zlostavljani, degradirani, omalovažavani, ugnjetavani, obespravljeni i na kraju uglavnom ubijeni ili su ponekad ubice.
Sve skupa prestrašno i prestravično.
Onda kad se desi zlo, a neminovno je da se desi prije ili poslije, kao čudimo se.
Zapravo, došli smo do te faze da se više i ne čudimo i da nam je svaka vrsta zločina i zla postala uobičajena pojava.
Da, ponovit ću se, svaka vrsta zločina i zla postala nam je uobičajena pojava.
Gledamo kako se ubijaju cijele obitelji bilo da vatrenim ili hladnim oružjem ili pak po cestama.
Ubijaju se nemilice žene na svakom kutku, lakše već kokoši u klaonicama.
Skupine i dalje mlate jednog nemoćnog i nezaštićenog.
Ubija se međusobno tko god stigne i gdje stigne.
Odlučuju se na ubojstva ili samoubojstava zbog oduzetih ljudski prava, zbog naručenog zdravlja, zbog bezizlaznih situacija, zbog tisuću pitanja na koje nisu dobili odgovore.
Padaju ljudi kao pokošene klade.
Ne, to nije nikakav film već surova realnost.
Mi i dalje nijemo promatramo i čak smo se “prestali čuditi”.
Jeli nam sve postalo vrjednije i prioritetnije od ljudskih života?
Jeli mislimo da smo zaštićeni ako ne reagiramo?
Jeli mislimo da je i u ovoj situaciji “šutnja zlato”?
Jesmo li toliko zakupljeni sobom da nas nitko drugi ne zanima?
Jesmo li se usredotočili na samo našu dobrobit?
Jesmo li postali tvrđi od tvrdom kamena, pa nas više ne dotiče bolne i tužne sudbine ljudi!?
Nažalost, čini mi se da jesmo.
Tomu u prilog govore sve činjenice.
Kako smo samo naivni takvim razmišljanjem.
Sve što se dešava oko nas, prije ili kasnije zahvati sve poput požara koji guta sve pred sobom i ne pita gori li tvoje, moje ili tuđe.
Ovaj “požar” dugo gori i nitko ga ne gasi već razbuktava vatru.
Ljudi moji, otvorite oči, um i srce, te gasite dok se još ima što spasiti!
Neka nam je dragi Bog na pomoći.
Daniela Škegro/Hercegovka.net
