U jednom malenom mjestašcu živjela je obitelj s jednim djetetom.
Kada je mladić stasao otisnuo se u prvi veći grad na studij.
Po završetku studija roditelji su mu preminuli i njegova rodna kuća ostade prazna.
Mladić je otišao živjeti u inozemstvo.
Za par godina se jako dobro snašao i napredovao u poslu.
Nije želio imati obvezu prema rodnoj kući i odlučio ju je prodati.
Bližnji rođaci i prijatelji iz djetinjstva mu sugeriraše da to ne čini jer mu novac nije potreban, a valjalo bi da tako zadrži poveznicu s rodnim krajem.
Njemu su te ideje zvučale suludo, pa bi znao reći da tamo gdje sada živi sve je bolje i ljepše.
Nisu ga mogli odgovoriti od prodaje kuće, pa mu savjetovaše da bar od onih stvari koje su ostale iza njegovih roditelja u kuću ponese nešto sa sobom za uspomenu jer zasigurno ima vrijednosti u tome.
Mladić se nasmijao i pred kuću iznio sve stvari, te ih davao u bescjenje.
Među kupcima se našao i jedan gospodin koji s velikim čuđenjem uzeo u ruke jedan od ponuđenih predmeta na prodaji i pitao mladića za cijenu. Mladić mu je s podsmijehom odgovorio da dadne koliko misli da vrijedi.
Gospodinu bi neugodno, te reče da nema toliko novaca.
Mladić nesvjestan tih riječi uze predmet i stavi ga gospodinu u ruke, te reče da plati koliko iznosi vrijednost jednog obroka.
Gospodin u nevjerici priupita da li on to misli ozbiljno prodati po toj cijeni, na što mu mladić odgovori da je ozbiljan jer njemu ne trebaju ti stari bezvrijedni predmeti i kako on sada živi otmjeno okružen novim skupocjenim stvarima.
Gospodin mu je pokušao obrazložiti, ali mladić ga zamoli da se udalji s tim predmetom jer ga čekaju kupci i za druge stvari.
Mladić je od svih ljudi zapamtio samo lice tog čovjeka.
Nakon par sati rasprodao je sve stvari, a već sljedeći dan i obiteljsku kuću što je smatrao velikim olakšanjem, te se sretan vratio u svoje novo prebivalište.
Dani su tekli, godine prolazile i od mladića postade jedan od najuspješnijih ljudi u svom novom gradu.
Jednog dana vraćajući se s posla u jednoj elitnoj ulici ugleda ogromnu gužvu ispred jedne od najpoznatijih galerija.
Takvo što mu probudi veliko zanimanje, te se odluči zadržati i ući da vidi o čemu se radi.
Karta koju je platio za ulaz bila je neobično skupa što mu je govorilo da se zaista radi o nečemu vrlo vrijednom.
Ulaskom u glavnu prostoriju gdje je ujedno bila i najveća gužva nakon nekoliko minuta opazi odnekud poznato lice.
Nije dvojio da priđe tom čovjeku kako bi saznao od kud se znaju.
Nakon kratkog vremena hladan znoj mu obli lice. Shvatio da je to onaj gospodin koji je od njega kupio onaj “bezvrijedni predmet” koji je večeras bio na izložbi i za čiju kartu samo da ga vidi platio 10x više već ga je prodao.
Ta noć je za njega bila jedna od najdužih u životu.
Sav taj luksuz kojim je bio okružen izgledao je od tog trena bezvrijedno baš kao i onaj predmet kojeg je onog dana prodao u bescjenje.
Sada zastanite na trenutak i razmišljajte uspoređujući s domovinom ovaj skupocjeni predmet iz priče koji se mladiću učinio bezvrijednim i nepotrebnim u životu.
Zaključak
Nijednog trena ne pomišljajte da je bezvrijedna i ne (pro)dajite je u bescjenje.
Ne odričite je se olako.
Ne prepuštajte je drugima.
Neke stvari nemaju cijenu.
Ne dozvolite da poput ovog mladića kupujete kartu da biste vidjeli domovinu (u tuđim rukama)!
Tad bit će kasno!
(Iz arhive kolumni naziva ” Iz pera Hercegovke”, autorice Daniele Škegro)
Hercegovka.net
