Kad ti pohlepa razbukta glad u srcu, tad je posve sigurno da misliš samo na sebe. Nisu bitni drugi, niti su bitne okolnosti u kojima se nalaziš, samo čuješ “unutarnji glas” koji te progoni vičući “, daj samo meni”.
Svaka nevolja pokaže i dokaže ima li ljudskosti u ljudima.Ima li solidarnosti i pomoći ili tad ponajviše misle samo na sebe. Svi se jagme u mutnom da ulove što više. Sjećam se onog snijega u Mostaru, pa su naši mili trgovci, kako bi svaki centimetar padao više,t ako dizali i cijene. Tad bijaše 1 jaje = 1 KM. Valjalo je zaraditi na muci i nevolji. Ne bi to ni prvi, a ni zadnji put.
Kako stupi na snagu preporuka za maske,t ako sve one koje bijaše cca. 0.25 feninga, dođođe do 1 Km, 2Km… Valja na muci zaradit. Takvo stanje bijaše i sa dezinfekcijskim sredstvima i sa svime onim što se “moralo” imati. Jedni trljaju zbog zarade ruke, a drugi plaču od muke. Gomilaju bez srama zalihe brašna, ulja, šećera… Taman kao da će ih to spasiti, ali valja mislit na sebe. Trgovci ponovno dižu cijene, onima kojima nije problem platit gomilaju, a oni koji nemaju ni osnovno ne mogu priskrbiti.
“Ista meta – isto odstojanje”
Prođe i korona, a njima se većinski dio od tog i ne potroši. Brašno povuklo vlagu, zgrudvalo se, pa ga valja baciti. Nije se ni po smirivanju situacije sjetilo potrebitom dati da se posluži. Ma jok, bolje baciti. Čim puče prva granata u Ukrajini. Slika ista. Trgovci podivljalo dižu cijene. Oni koji mogu kupuju previše, a oni koji ne mogu, gledaju. Oni ne mogu kupiti ni dnevne potrepštine, a kamo li da gomilaju zalihe. Opet čovjek pokaza i dokaza koliko je nečovjek. Koliko otupiše i otvrdnuše srca, a kud će ti veća kazna od te.
Cijeli život grabiš i misliš samo na sebe, a pored sveg si opet gladan. Gladno ti srce. Gladno,a prazno. Njega nijedno dobro ne napuni, niti ga ičija potreba omekša. Ostaje i postaje rob pohlepe. Što ruke punije, to srce gladnije. Kao da će kad pođu mrijet, sobom to nosit na onaj svijet.
E,čovječe,kako si proklet
Daniela Škegro/ Hercegovka.net
