Politički rat ne bira sredstva kada se u ringu nađu dva ili više političkih protivnika.
Piše : Daniela Škegro
U uvodnom dijelu ukratko ćemo kazati nekoliko osnovnih informacija o Zdenku Lučiću koje uglavnom svi znate. Hercegovac, Ljubušak, oženjen, otac troje djece, branitelj, general, po struci pravnik, političar, uspješan gospodarstvenik i bivši profesionalni sportaš, nositelj više značajnih odlikovanja. Autor je više stručnih knjiga.
U sažetoj biografiji neminovno je reći kako Lučić nije samo poseban političar naspram bh. političara, već i najkompletniji i najsvestraniji političar u cijeloj Europi. To nisu zanemarive činjenice.
Zašto ga je narod prihvatio?
Rijetki su oni koji u politiku uđu, odnosno koji su kandidati za određene dužnosti, a da narodski rečeno nije „glić ko tić“, pa u pohodu na materijalnu korist.
Lučić je u politiku ušao na potpuno drugačiji način. Na svakom polju ostaven i uspješan čovjek. Od samog početka nastupao je otvoreno, bez pretjeranog uljepšavanja i bez stvaranja umjetne slike o sebi, bez korištenja umjetne inteligencije u svojim tekstovima, što je dio javnosti prepoznao kao iskrenost.
Zbog čega je dobio prve kritike?
Prve kritike uslijedile su nakon što je u startu u gotovo svakom svom obraćanju koristio priliku za spominjanje lidera HDZ-a Dragana Čovića, pa se bez dvojbe stjecao dojam da nije riječ samo o kandidaturi za člana Predsjedništva, već o osobnom ratu s Draganom Čovićem.
Što izaziva sve veću pozornost?
Ljudi su po prirodi radoznali, a pogotovo kada se radi o nekome tko je izuzetno poznat na teritoriju na kojem žive. Nedvojbeno je da je lider HDZ-a upravo takva osoba.
Iznošenje više dokumenata koje je Lučić predstavljao javnosti vrlo brzo je postalo tema broj jedan. Više čak nije bilo ni sporno što u svakom govoru spominje lidera HDZ-a Čovića, koliko su ljudi bili „gladni čuti nešto novo“.
Tako je postao prvi političar iz reda Hrvata koji se odvažio ići tim putem, što mu je već u startu donijelo značajan broj pristaša.
Kako je vrijeme odmicalo, Lučić se doticao i drugih tema, pa je nedvojbeno da je sam uvodni nastup bio vrlo strateški, kako i priliči generalu, a ne neki amaterski potez. Probijao je led tamo gdje se nitko nije usudio, što je odlika vojnika, i pridobio istinske domoljube, ljude koji će ga slijediti. A kako generalu, čini se, za sve to nije nedostajalo hrabrosti, tada kreću već prve ozbiljne simpatije i podrška Lučiću i od širokih masa.
Kako se poistovjetio s većinom ljudi?
Kada se narod s njim poistovjećuje, onda političar prestaje biti samo političar i postaje dio svakodnevice ljudi.
Lučić je u svojim video klipovima iznosio i detalje iz svog privatnog života, koji su bez dvojbe bili zanimljivi, ali i činjenicu da je kao vrlo uspješan gospodarstvenik nailazio na birokratske smetnje i onemogućavanje djelovanja i rada.
Nakon toga narod više nije dvojio stati uz njega i podržali njegovu kandidaturu.
Zašto jednostavnost osvaja?
Mnogi potroše brda novca, plaćaju reklame, plaćaju medije i prekomjerno koriste umjetnu inteligenciju kako bi se približili biračima. Lučić je išao posve drugim putem – putem iza kojeg ostaje staza, a ne samo naručeni lajk.
Njegov iskreni osmijeh, povremeno dijeljenje obiteljskih fotografija, spontani govor, isticanje ljubavi prema svom psu, dijeljenje trenutaka s vatrogascima na požarištima i sve ono u čemu ljudi mogu vidjeti i pronaći sami sebe – ono što je dio njihove svakodnevice – stvaralo je osjećaj bliskosti.
Zašto se stavljaju objave s ciljem degradacije Zdenka Lučića u kojima mu Bošnjaci daju potporu?
Obzirom na to da su Hrvati godinama, doslovce, izloženi nametanju hrvatskog člana Predsjedništva BiH, poput Željka Komšića, koji nije izabran voljom hrvatskog biračkog tijela, ta je tema postala jedno od najosjetljivijih političkih pitanja u BiH.
Na taj način dolazi do političkih posljedica takvog izbora i činjenice da je upravo Komšić postao simbol tog političkog sukoba. Za kaos u zemlji morao se iznaći krivac, a za to je, prema takvom viđenju, poslužio Komšić.
Takav politički sukob nije, prema ovom tumačenju, donosio korist ni Hrvatima ni Bošnjacima. U konačnici, kada se sve zbroji, šteta se prelamala preko leđa običnih ljudi, dok je vladajućima takav kaos odgovarao.
Obzirom na to da se nasljednik, po svemu sudeći, od Komšića pojavio, a to je Kovačević, oni mudriji shvatili su da bi, ako ponovno glasaju za nametnutog člana iz reda Hrvata, odnosno za Kovačevića, stanje u državi moglo postati još gore i da nikakav napredak neće moći doći.
Stoga je ogromna razlika između bošnjačkog glasa za Lučića i bošnjačkog glasa za Kovačevića ukoliko do njih dođe. Na taj način zapravo Bošnjaci prihvataju i podržavaju stvarnu volju hrvatskoga naroda.
Znajući da će se na izborima raditi malverzacije i da će legitimnim predstavnicima Hrvata biti izuzetno teško, pored Kovačevića, uzeti glasove, odlučili su djelovati pravedno, na način da svojim glasom neutraliziraju one glasove Bošnjaka koji idu za Kovačevića.
Ujedno su uvidjeli da je Lučić netko tko časno i ponosno ističe da je iz reda Hrvata, čije interese zastupa, ali kao političar i državnik radit će na poboljšanju cijele države, njezina funkcioniranja, pravde, zakona i, nadasve, mira na ovim prostorima, koji će biti jednak za sve narode koji žive u BiH.
A takvog političara želi podržati svatko tko želi mirnu i bolju budućnost naroda na ovim prostorima.
Zašto iseljeni Hrvati daju podršku?
Hrvati su vodeći kada je u pitanju iseljeništvo. Njihova ljubav prema rodnoj grudi najbolje se očitovala tijekom početka Domovinskog rata, kada je nemjerljiva financijska pomoć upućivana Hrvatima u Hrvatskoj, ali i Hrvatima u BiH. Vjerovali su da ulažu u nešto što je sveto.
S prvom pojavom nakon rata, kada branitelji dolaze na marginu društva, razočaranje postaje vidljivo. Sve drugo što je slijedilo nije bilo ono o čemu su sanjali u slobodnoj zemlji koju su dosanjali.
Nakon iseljavanja u mirnodopsko vrijeme kompletnih obitelji sa svojih ognjišta bilo je više nego očito da je država stvorena za podobne, a ne za čovjeka.
Nakon toga kreće „bojkot“ glasovanja, a pogotovo mlađih generacija koje nisu vidjele nikakav smisao u glasovanju jer su se iz istog paketa pojavljivala ista lica s istim pričama, bez djela.
Razočaranje i potpuno odsustvo želje za glasovanjem posljednjih su godina bili vidljivi na biračkim mjestima u dijaspori.
No, pojavom Zdenka Lučića sve je dobilo posve novu dimenziju, posve novi oblik, ali i izuzetnu zainteresiranost iseljenih da pomognu da se dese promjene, jer više je nego očito da nismo samo došli do zida, već glavom udaramo u zid.
Koliko god netko mislio da su izbori nebitni, oni su itekako bitni, jer svojom nezainteresiranošću dajete priliku da vladaju isti. Stoga su svi izbori važni, ali ovi se razlikuju po tome što su presudni i predstavljaju priliku koju mnogi ne žele propustiti.
Pogotovo zato što je ovo prvi put da je glasovanje zaista glasovanje sa stvarnim ljudima, njihovim licima, a ne s mrtvima i sumnjivim listićima koji su ubacivani po potrebi.
Više nije na snazi „tko jači, taj tlači“, već onaj koji pridobije više glasača da izađu na izbore jest definitivno pobjednik.
A prema svim analizama, realnim anketama i, ono što je najbitnije, stanju na terenu, Hrvati ne samo da ustaju iz sjene, već 4. listopada izlaze iz sjene na birališta i daju podršku Zdenku Lučiću.
Koji profili ljudi će glasovati za Lučića?
Svi oni koji su proteklih godina osjetili nepravdu na svojim plećima, svi oni kojima su raselili obitelji, svi oni koji su nemoćni pred vladajućima da dođu i izbore svoja prava, svi oni koji žele slobodu u svakom smislu te riječi.
Ako se pitate koliko ih je – previše.
A to će, prema ovom viđenju, pokazati i rezultati izbora 4. listopada, kada bi se trebale dogoditi promjene i izmjene na svim razinama vlasti.
Daniela Škegro / Hercegovka.net
