Daniela Škegro: Iskoristimo tu pregolemu privilegiju

Ništa, ama baš se ne dešava slučajno. Isto tako vrlo često za dosta toga što se oko nas dešava, znamo reći da se to nas ne tiče.

Uvjereni smo da ne trebamo reagirati na ono što se ne dešava nama osobno.

Primjerice radi, ako vidimo da grupa od više osoba fizički zlostavlja jednu osobu, vrlo često ćemo “okrenuti glavu “. U svojoj glavi mislimo, “ma eto ih tamo”, ne tiče me se.

Pogrešno smo mislili iz više razloga,  a jedan od njih da smo takvim stavom indirektno saučesnici u tom zlodjelu. Šutnjom smo doprinijeli širenju zla u društvu. Nismo zaštititli ili bar pokušali zaštiti nemoćnijeg.

Takvih I sličnih primjera je na tisuće.

Za sve ono što mislimo da je “tamo negdje”, zapravo nas dotiče, ako ne tog trena, onda sigurno u dogledno vrijeme.

Danas se mnogi više raduju tuđemu zlu, nego svojemu dobro.

Ljudi su doslovno zalutati. 

Ne mogu se pronaći.

Krenimo od najbanalnijeg primjera:

Ako u dvorištu našeg susjeda gori vatra, ta ista vatra ne uništava samo susjedovo dobro već izravno prijeti da uništi sve, ne pitajući gori li naše ili tuđe.

Ili recimo, ako je u dvorištu našeg susjeda puno smeća koje se nakuplja danima, smrad tog smeća će zaudarati i nama, kao i svim prolaznicima. Isto tako, ako u dvorištu našeg susjeda rastu veliki grmovi mirisnih ruža, njihov miris će opijati i nas.

To su banalni primjeri, koliko smo “povezani” zbivanjima oko nas.

U zadnje vrijeme mnogo objava koje pročitam su mi blago rečeno šokantne.

Bit svih njih je naglasak da je gotovo pa sve oko nas doslovce zatrovano.

Pobrojat ću tek par primjera:

– teško je izdvojiti voće ili povrće koje se nakon analize pokazalo kao zdravo

Svako u sebi sadrži određene otrovne supstance i tvari koje direktno ugrožavaju zdravlje čovjeka

– hrana koju svakodnevno jedemo, također daje iste rezultate

– zrak koji udišemo je također pun otrovnih supstanci koje ugrožavaju zdravlje 

– odjeća koju kupujemo je također puna određenih nedozvoljenih tvari koje izazivaju kožna oboljenja

Jučer čitam kako je ispitivanjem tla u HNŽ utvrđeno da je i zenlja zagađena, a samim tim i sve ono što bi smo eventualno posijali u to tlo

Isti je rezultat kod ispitivanja rijeka i jezera

Silno se forsira sve umjetno.

Od umjetnih mozgova do svega onoga što čovjeka održava na životu.

Postavlja se vrlo logično pitanje, kako je moguće da pokraj toliko akademski obrazovanih ljudi, pokraj toliko onih koje se naziva stručnjacima i znanstvenicima, može da se dešava sve ovo što se dešava!?

Postoji po mom mišljenju samo jedan logičan zaključak, a to je onaj s početka ovog mog teksta, kada sam kazala kako smo uvjereni da nas se ne dotiče ono što se događa oko nas.

Međutim, situacija na terenu nas uvjerava u suprotno.

Svako toleliranje zla, dovodi do ogromnog širenja tog zla.

Svako “zatvaranje očiju” pred bilo kojom nepravdom dovodi kad tad do situacije da doživimo i na svojoj koži osjetimo tu nepravdu.

Svako radovanje tudemu bolu, dovodi do situacija u kojima saznajemo koliko je teška ta bol.

Danas mnogi roditelji nažalost ne biraju sredstva da im djete ima zvanje liječnika, arhitekte ili pak bilo kog drugog “važnog zvanja”.

Kupe im zvanje, ali ne i znanje.

Ne skreće se ono najvrijednije, a to je biti i ostati čovjek, neovisno o profesiji.

Jer ako nisi “čovjek” svaka profesija je uzaludna. Onda se ni kao roditelji nemamo čime pohvaliti.

Rezultat toga je sve više oboljelih i onih koji se ne liječe adekvatno jer oni koji ih liječe nisu odrasli svom zvanju.

Imamo nove zgrade koje su toliko loše i nekvalitetne, sa kojih se uz pojavu prvih kiša odvajaju fasade, pune su vlage i slično.

Na izborima se glasa za one koji pred te iste glasače “bacaju mrvice”, dok se oni bjesno bogate.

Valjda razmišljaju na način da je bolje i “bačena mrvica” već ništa.

Umjesto da razmišljaju na način kako da imaju pošten i čestit zalogaj.

Često pročitam naslove poput onih ” odlaze nam mladi obrazovani ljudi” i to je po njihovom mišljenju samo loše.

Ne bih radila te podjele na taj način jer smo mi suočeni sa situacijom da nam odlaze “svi”.

Ne možemo, ili bar ne bi smo trebali zanemariti odlaske građevinskih radnika, profesionalnih vozača, kuhara…

Oni su jako važne karike društva, poput onih koji se stavljaju u prvi plan.

Da je to tako govori činjenica kako nam sve više i više umirovljenika upravlja autobusima na dugim relacijama i nažalost često sa tragičnim ishodima jer nemamo mlađih ljudi koji bi vozili te iste autobuse.

Ista je stvar i sa građevinskim radnicima, pa nam se nude usluge nepalaca i slične uvozne radne snage…

Dalo bi se nabrajati beskonačno u ovoj mojoj objavi koja na tren nalikuje ” satarašu” u kog sam “nabacala ” svega.

A, zapravo je poruka samo jedna,  a to je kako moramo početi razmišljati svojom glavom, jer je očito da sada netko drugi njome razmišlja.

Mora nas se ticati sve ono što se zbiva oko nas jer nas dotiče.

Ne moramo samo u slučaju da svjesno priistajemo ugrožavati svoje živote i živote onih do kojih nam je stalo.

Već odavno nemamo puno vremena da čekamo jer sve ono što je koliko toliko ostalo zdravo i nezagađeno već “sutra” može da ne bude takvo.

Probudimo se i borimo za ljepši, pravedniji i bolji svijet.

I ono najbitnije, polja rađaju, djeca sanjaju, cvijeće cvjeta, sunce sja – nije nas ostavio Bog.

Iskoristimo tu pregolemu privilegiju!

Hercegovka.net